Za razgovor i predstavljanje profesorice u Gimnaziji Marka Marulića Tomislavgrad, Lucijane Gudelj, mnogo je razloga, jer je ova vrijedna, ali samozatajna žena, odavno zaslužila upoznati širu javnost s njezinim radom, djelovanjem, svestranošću i pozitivnim doprinosom općini i široj zajednici: predaje sociologiju i politiku i gospodarstvo u Gimnaziji, radi u školskoj knjižnici, vodi školski facebook, uključena je u mnoge vannastavnih aktivnosti, zaljubljenica je u planine, prirodu, aktivna planinarka, a što je bio i povod ovom razgovoru, jer je prof. Gudelj već dvije godine predsjednica vrlo uspješnog i aktivnog Planinarskog društva “Orlova stina” Tomislavgrad. O svemu tome i još ponečemu razgovarali smo s prof. Lucijanom Gudelj, skromnom osobom, što i ne mora uvijek biti vrlina, ali…:
Profesorice Gudelj, zahvaljujemo što ste pristali na ovaj dulji intervju, a znamo u kakvoj ste stisci s vremenom (kraj školske godine!). Jesmo li nešto bitno izostavili u ovom kratkom uvodu o Vama?
Sve ste otprilike rekli. Supruga, kći, sestra, prijateljica, profesorica i planinarka.
Vjerujemo da su se slegli dojmovi s prekrasnog, vrlo uspješno organiziranog planinarenja, gotovo da bismo mogli reći hodočašća: “Staza hrvatskih kraljeva” koje je održana u prošlu subotu (31.svibnja, 2025.). Po čemu je ova godina “Staze” bila posebna, naišla je na veliki odjek i oduševljenje sudionika, ali i svih onih koji su gledali fotografije i videa s planinarenja?
Ovogodišnju Stazu hrvatskih kraljeva posvetili smo 1100. obljetnici krunidbe kralja Tomislava na Duvanjskom polju kao zahvalu svim onima koji su kroz stoljeća dali živote za slobodu Hrvatske i ovih prostora. S obzirom da je riječ o velikoj obljetnici malo smo je obogatili dodatnim sadržajima. Sama staza je osim naših klasičnih crvenobijelih oznaka obilježena žutim krunama, na Vrlokuku je naše planinare dočekao kralj Tomislav. Najveće i najljepše iznenađenje je bio dolazak HKUD-a Osijek 1862., skupina mladih ljudi predivnih glasova i pozitivne energije koji su svojom pjesmom sve oduševili.
U Studenoj smo ugostili preko 300 ljudi i puno ih je zahvalilo na gostoprimstvu i pohvalilo našu organizaciju. Evo koristim i ovu prigodu još jednom zahvaliti svima koji su na bilo koji način pomogli u organizaciji jer je bilo baš mnogo posla. Posebno želim zahvaliti dr. Ivanu Radošu Juriću. Njegov entuzijazam, ljubav prema rodnom kraju, a i financijska pomoć su nam vjetra u leđa.
Od naših članova se nekako i očekuje da se uključe u aktivnosti Društva i hvala im što većina njih bezrezervno uskoči za sve. Bez njihove podrške teško bi i bilo bilo što raditi. Uz njih svake godine imamo podršku naše Općine, Ivanovih Seoničana, Crveničani uvijek velikodušno ustupe svoje izletište Studenu.
Koja je ovo godina po redu da Planinarsko društvo “Orlova stina” organizira planinarenje “Staza hrvatskih kraljeva” i tko je uopće došao na ideju organizirati ovo planinarenje, za koje vjerujemo da će biti tradicionalno?
Ovo je peta godina da idemo na ovu Stazu i već je preraslo u tradicionalnu turu. Prije šest godina imali smo molbu jedne male grupice da ih odvedemo na Tušnicu. Među njima je bio dr. Ivan Radoš i kolega Slavo Bašić iz Imotskog. Nekako taj dan kroz razgovor o svemu i svačemu rodila se ideja i o ovoj stazi. Tako da Ivana smatramo idejnim začetnikom, a ove godine smo u dogovoru s njim osmišljavali detalje na stazi. Osluškujući planinare malo smo kroz ove godine mijenjali rutu tako da ovo sada u kojem je obliku zadržati će i dalje. Duga je 14 km, polazi od Borčana (Vardići), preko Liba, obodom do Orlokuka, Smiljevače pa preko Ljubinca do izletišta Studena.
Kada je utemeljeno PD “Orlova stine”, koliko ima članova, koliko žena i od kada ste Vi njegova članica?
Na inicijativu skupine entuzijasta, uglavnom mladih ljudi, zaljubljenika u prirodu, Društvo je utemeljeno 1999. godine. Tradicionalni usponi, planinarske škole, stručna predavanja, razni izleti i druženja, samo su dio priče kojom se nastavlja prvobitna ideja da se svijetu pokaže sva ljepota i raskoš domaćih planina. Od osnutka do danas kroz njega je prošlo više od 700 ljudi. Broj članova je u stalnom porastu, a trenutačno broji 170 članova. Imamo puno žena, brojčano pola – pola. To mi je posebno drago jer ženama je malo teže organizirati se, rastrzane smo između osobnih potreba, obiteljskih poslova i očekivanja drugih. Čak ako uspijemo sve posložiti uvijek ima otrovnih komentara tipa nedjeljom umjesto u crkvu idete na planinu, nemate pametnijeg posla i slično. Ustvari, meni je žao takvih ljudi jer za određene životne stilove koji nas razlikuju od drugih potrebna je hrabrost.
Ja sam u Društvu od 2017. godine. Prije dvije godine izabrana sam za predsjednicu društva. Valjda su u meni prepoznali istinskog ljubitelja planinarenja i zadovoljstvo mi je da imam priliku svoju ljubav prema planinarenju podijeliti s drugima. Imala sam sreću što sam u Orlovoj stini otpočetka bila okružena kvalitetnim i dobrim ljudima. Tako da je ovo sada samo nastavak našeg zajedničkog zadatka, da razvijamo planinarstva i Orlovu stinu.
Što Vama osobno znači planinarenje?
Otkad znam za sebe privlače me planine. Kao dijete bih se često zagledala u Biokovo s mora i mislila: e, da mi je gore. Valjda oduvijek imam taj nemir u sebi. Danas je to već dio moga identiteta i nešto neodvojivo od mene same.
Planinarenje je za mene definicija luksuza. Planina je mjesto gdje vrijeme stoji, a spokoj je jedino društvo koje vam treba. Hodate nepreglednim prostranstvom oko sebe i još nepreglednijim unutar sebe. Mobitel je u drugom planu, često nema signala. Sve da postoji potreba promišljanja nečega pratiš samo jednu misao i po nekoliko sati.
Uz to, velika vrijednost koju mi je planinarenje donijelo su ljudi. Upoznala sam puno dobrih ljudi. Neka poznanstva prešla su i u lijepa prijateljstva.
Iako smo redovito pratili rad, uspjehe PD “Orlova stina”, nabrojite neke najveće uspone, pothvate članova “Orlove stine”?
Kako živimo u ovo suvremeno doba i pristupačnost koja ga obilježava ekspedicijski usponi nisu više samo privilegija odabranih kao što je nekada bilo već su postali uobičajena praksa u planinarskoj populaciji. Tako i naši članovi što organizirano što samostalno hodaju posvuda, od planina BiH, Hrvatske preko europskih gorja pa sve do dalekih Himalaja.
Ne volim izdvajati uspjehe kako svoje tako ni ostalih članova. Planinarstvo je sport u kojemu nema pobjednika. Ljudi idu u planine zbog različitih razloga. Neki žele tišinu jer je život preglasan. Neki žele jednostavnost jer sve izgleda tako komplicirano. Neki traže mir koji kod kuće ne mogu naći. Neki su zaista zaljubljeni u prirodu. Neki ipak imaju natjecateljski duh, ali u planinarenju ne postoji uspjeh za koji ćeš dobivati medalje osim ako ga zbog svog ega zamisliš pa sve činiš radi lajkova na društvenim mrežama. Bit svega je uživati u prirodi s nama dragim ljudima te se nakon planinarenja vratiti kući bogatiji za još jedno veliko iskustvo. Još ako ta svoja stečena iskustva možeš prenijeti drugima to je jedini uspjeh.
Koje aktivnosti još planirate do kraja ove godine, a koje planove, projekte imate dugoročnije?
Društvo jer vrlo aktivno i vrijedno. Naše aktivnosti ne sastoje se samo od odlazaka u planinu iako je planinarenje nešto što nas je isprva spojilo. Imamo plan aktivnosti za cijelu godinu koji uz izlete uključuje i održavanje staza, održavamo preko 170 km staza, a u našem planinarskom domu na Blidinju uvijek ima posla. Često nas ljudi znaju pitati što više uređujete, već vam je Dom odličan, ali želja nam je da kroz idućih nekoliko godina to bude baš u potpunosti uređen prostor. Srećom, kod nas u Društvu ima dosta članova koji se rado odazivaju na radne akcije i sve ostalo vjerujući da to radimo ne samo zbog sebe, nego i za opće dobro.
Uz Stazu kraljeva već petnaest godina organiziramo Memorijalni uspon na Prokos, na Vran-planini, u spomen na stradale hrvatske branitelje, a zadnjih nekoliko godina osmislili smo i turu na Čvrsnicu pod nazivom ”U listopadu nosimo i penjemo roza!’ kako bi dali podršku onima koji se bore protiv zloćudnih bolesti, ali i da podignemo svijest o važnosti redovitih liječničkih pregleda i ranog otkrivanja bolesti.
Kako se Planinarsko društvo financira, imate li problema s financiranjem programa, posebice ovako velikim kakav je bila ovogodišnja “Staza”?
Financiramo se u prvom redu iz naših članarina i pripadnosti Planinarskom savezu Herceg-Bosne, ali to je nedostatno za uspješan rad. Taj dio nam pomaže za financiranje aktivnosti oko organizacije naših tradicionalnih pohoda i godišnje izvještajne skupštine.
Sve ostalo, osobito rekonstrukciju i izgradnju Doma financiramo isključivo kroz projekte. Apliciramo prema federalnim i županijskim ministarstvima, Općini Tomislavgrad, Ministarstvima Republike Hrvatske, te razvojnim međunarodnim agencijama kao što su UNDP i USAID. Uglavnom pišemo jako puno projekata kroz godinu, nešto prođe, nešto ne. Uporni smo.
O RADU U GIMNAZIJI
Predajete sociologiju i politiku i gospodarstvo, radite u školskoj knjižnici u Gimnaziji Marka Marulića u Tomislavgradu? Kako je danas bit profesor?
Biti profesor istovremeno je lijepo i teško. Lijepo je zato što čovjek promatra djecu koja uđu u školu i zrele ljude koji iz nje izađu. Svjedočite sazrijevanju učenika i svim lijepim trenutcima njihova školovanja. Izazov je s te strane što čovjek s njima prolazi i sve njihove krize. Meni je to godinama bio problem jer sam nakon cijelog dana na poslu kući odlazila noseći sa sobom sve njihove probleme što je za mene bilo prilično emocionalno iscrpljujuće. Ali nikada ne bih rekla da sam požalila, za mene je to bilo dugogodišnje putovanje rada na sebi. Rad u školi naučio me raznim vještinama koje na prvi pogled možda i nemaju nikakve veze sa zvanjem profesora. Kada uđeš u razred, sva teorija koju si naučio na fakultetu dobro dođe, ali zapravo padne u vodu jer se sada odjednom moraš nametnuti skupini tinejdžera i pronaći način kako da im se dovoljno približiš da bi im mogao neki sadržaj koji im i nije baš zanimljiv učiniti, ako ne zanimljivim, onda barem prihvatljivim. To je zapravo izazovno kreativan proces. Također, današnji učenici znaju milijun stvari o kojima ja nemam pojma tako da se puno toga i od njih može naučiti.
Vaša Gimnazija je poznata po mnogim vannastavnim aktivnostima koje ne mogu bez Vas (priredbe, organizacija književnih večeri…)
S obzirom da sam malo nemirnog duha volim svoj posao upravo zato što mi daje mogućnost svakodnevne potrage za nečim novim. Vannastavne aktivnosti omogućuju puno različitih stvari tako da sam kroz godine radila svašta, od školskih priredbi, predstava, natjecanja, izložbi, radionica, školskih novina, čak smo prošle godine snimili i glazbeni spot. Hvala Bogu sad već dolaze i mlade kolege tako da i oni rado preuzimaju neke stvari.
Koliko Vam je zahtjevno pisati (uređivati) za dvije web stranice: PD i Gimnazije? Koliko Vam to oduzima vremena?
Ma to i ne doživljavam kao neko pisanje. Malo o aktivnostima, događajima, da ostane zabilježeno što smo sve radili kroz godinu.
Kako sve to uspijete, koliko vam traje “radno vrijeme”, imate li uopće slobodnog vremena za sebe, za obitelj?
U svemu što radim bitna mi je podrška obitelji. Suprug se odavno navikao na moju svestranost, a odnedavno i on planinari.
Sad ćemo jedno iz povijesti: nedavno ste proslavili 30 godina mature, a Vi ste ratna generacija maturanata. Malo se prisjetite kako je bilo biti gimnazijalka u Tomislavgradu u četiri ratne godine? Možete li usporediti tu generaciju s današnjim generacijama maturanata?
Protekli vikend smo se našli u školskim klupama poslije 30 godina. Iako nemam osjećaj da je toliko prošlo. Fino je bilo vidjet ljude koje ne viđaš, malo popričati, prisjetit se mladosti. Ja sam se odmah poslije fakulteta vratila u svoju gimnaziju, ali usporediti školske dane danas i nekada su nemoguće. Mi smo morali puno više učiti, profesori su bili stroži, ali mi se čini da smo kvalitetnije provodili vrijeme bez obzira što su to bile ratne godine. Danas društvene mreže uzimaju svoj danak. Današnje generacije učenika imaju problema s koncentracijom, ali i problema s autoritetom. Zato mi je drago da sam uspjela spojiti obje stvari koje volim, učenike i planinarenje. S obzirom da je meni zadovoljstvo boraviti u planini odlučila sam to podijeliti s onima s kojima provodim najviše vremena u svom radnom danu, sa svojim učenicima. Pokušavam im pokazati svojim primjerom kako planina uči odgovornosti i ustrajnosti. Želim im pokazati ”vrata”, a na njima je hoće ih otvoriti ili ne. Naravno da ovo bez podrške mojih kolega ne bi bilo izvodljivo.
Nema vas u politici, ne eksponirate se u javnosti, nekako djelujete “iz sjene”, skromni ste, a skromnost nije uvijek vrlina, ili?
Čak i ovo koliko sam u javnosti nekad mi je previše. Ima jedna izreka: Najbolji dio čovjekova života su njegova mala, bezimena, nezapmaćena djela dobrote i ljubavi. Eto tako vam ja nekako funkcioniram. Ne mora baš sve ići na društvene mreže, fino je i neke stvari zadržati za sebe.
Rođena ste u Tomislavgradu i stalno živote tu, recite: kako je živjeti u duvanjskom kraju, što Vam se sviđa, što Vas oduševljava, a što mislite da bi trebalo mijenjati za boljitak Duvnjaka?
Rođena sam tu, rano djetinjstvo provela u Dalmatinskoj zagori, završila srednju školu, studirala u Zagrebu. Ali nekako povratak ovdje mi se podrazumijevao. Kao u romanu Ostrvo. “Ovdje sam postao, ovdje ću nestati. Ovdje sam ugledao nebeski beskraj i pučinu na kojoj mi se oko odmara, i ovo ne bih zamijenio ni za jedan kraj na svijetu. Ljepših možda ima, dražih nigdje. Ovaj kraj, to sam ja, to je moj život i moja ljubav, to je moja kolijevka i moja grobnica, moj početak i moj svršetak”
Uskoro će kraj nastave, školski praznici, kako ćete ih provesti, u planinarenju?
Netko voli ići na more, netko putovati, a ja ne mogu zamisliti slobodno vrijeme bez gojzerica i ruksaka. Tako će vjerojatno biti i ovo ljeto. Ima još puno mjesta gdje bih voljela otići.
Profesorice Gudelj, hvala Vam i ugodni ljetni školski praznici. Želimo Vam da i dalje budete puni životne energije, optimizma, ispunjeni poslom koji volite i naravno planinarenjem!
Hvala Vama!
www.tomislavnews.com/ Razgovarala: Ljuba Đikić /Foto i video iz Arhiva PD “Orlova stina” i album L.G.
