Nisu se nikada dotaknuli. Ne rukom, ne usnama, ne pogledom u prolazu. Ipak, sve između njih bilo je dublje od svakog dodira.
On ju je volio kao što rijeka voli oblak koji nikada neće dotaći – diveći mu se izdaleka, čeznutljivo, bez gorčine. Nije tražio ništa. Nije znao ni kako izgleda kad se smije, ali je znao melodiju njene tišine. Nije poznavao miris njene kože, ali je disao s lakoćom kad god bi joj misao bila mirna.
Ona je njega nosila kao molitvu u grudima, tiho, postojano, kao svjetlo koje ne traži da ga vide, ali nikada ne prestaje gorjeti. Nije željela da je samo njen – već da bude slobodan, da diše, da bude ono što jest. I upravo je u toj slobodi bila njezina ljubav – bez posjedovanja, bez uvjeta, bez traženja.
Pisali su jedno drugom kroz snove i šutnje. Nisu imali zajedničke fotografije, nisu slavili obljetnice. Njihova veza nije imala formu – bila je poput vjetra u planini: neuhvatljiva, ali moćna; nevidljiva, ali sveprisutna.
Kad bi svijet utihnuo, ona bi osjetila njegovu prisutnost u vlastitom dahu. A on bi, zatvorenih očiju, znao kad je njoj teško – bez riječi, bez poziva, samo kroz onu tanku nit što veže duše koje su se prepoznale davno prije rođenja.
Nisu trebali tijelo da bi se voljeli. Nisu trebali vrijeme da bi pripadali. U njima je živjela ljubav koja se ne iscrpljuje dodirom i ne umire udaljenošću – ljubav koja jednostavno jest.
Autor: Branistotel
www.tomislavnews.com
