SVJETLO DUŠE
Napiši svjetlećom misli sva ufanja po mraku u kojeg lijegaš,
stavi pritom bar jedan tračak luči u me.
Razderi sve što je od tmine.
Najjače svijetliš onda kad izgaraš.
Srodne duše i bez riječi se razume.
Iako svatko sa svojom
samoće su nam sestre.
Od postanka smo u rodu.
Možda ne od majke iste,
al’ od istog smo oca tvorca,
od jednog smo plača glas ,
krika bol na istom porodu.
Naći ćemo se jednom.
U ovom vražjem svijetu što se vrti
nema ništa ni moje ni tvoje.
Za dobre život dođe kao kazna,
al’ bez straha ćemo mrijeti,
smo loši se panično smrti boje.
Iziđimo iz tmine,
ne budimo šišmiši.
Znam, za tebe je sve ovo buksa
ali samo hodaj i samo diši.
Jednom kad napustiš tlo
zasjat će nebo u tisućama luksa.
Ante Miškić Vabec
P.S. Jednoj posebnoj ženi,
mojoj po Bogu sestri, Pajdi mome.
Hvala ti za svaku suzu.
www.tomislavnews.com
