Ovo je pismo koje ne volimo čitati ni ti ni ja. Ovo je ono pismo u kojem ja želim doći kada se badnjaci unose dok tinja vatra, ali ne mogu.
Znaš, najgore mi je kada me nazovu moji prijatelji iz dobro poznatih mjesta. Pa mi krenu pričati o svim mogućim događajima. A ja, tamo negdje daleko, u nekom vrtlogu života, zamišljeno ću sjediti i čekati da prođe. Čudna je ta bolest na koju se čovjek teško privikava, pogotovo kad svi nestanu. Godine prolaze i još nisam uspio reći – ne nedostaje mi. Ma ne mogu, ne znam!
Snijeg. Džip lagano probija ceste kroz kraj Cera i Rupina. Snijeg posvuda, svira Crvena jabuka – Lud za tobom. Predvečerje, lagani zalazak sunca i smijeh.
Ovo je pismo koje ni ti ni ja ne volimo pisati. A na Badnju večer nas tri-četiri stajati ćemo ispred crkve u Dubravi i smijati se jedni drugima. Ovo je pismo koje posvećujem svima onima koji će podijeliti sudbinu s ovim gradom za blagdane. Gradu koji nam je dao sve.
Kažu, navikne se čovjek. Da mogu, rado bih popio taj napitak. Bilo kako bilo, ovo je pismo koje sam jedva dovršio, suznih očiju i pogleda kroz prozor. Ovo je pismo koje ne volim pisati. Jer nije stvar toliko u odlasku, koliko je u druženju s ljudima koje vidiš na slikama i čuješ u pozivima.
Ovo je pismo koje pišem za Jozu, Slavena i Miću. Ovo je pismo koje će oni razumijeti. A valjda će i onaj koji po njemu ispisuje slova.
Laku noć, zemljo Herceg Stjepana. Ovo je pismo koje je stiglo malo prije vremena. Znam da je Božić za desetak dana, ali oprosti.
Nisam mog’o izdržati. Jednostavno, nisam.
www.tomislavnews.com / Nikola Vranjković/ Foto: ilustracija
