U mladosti smo vjerovali da se vrijeme otvara pred nama poput široke ceste, ravne i obećavajuće. Nova godina bila su vrata, a mi smo kroz njih ulazili bučno, s čašom u ruci i s iluzijom da sve tek počinje. Tada se slavilo sutra.
Kasnije, neprimjetno, slavlje je promijenilo smjer. Jedne godine iznenada shvatiš da više ne gledaš naprijed, nego unatrag. Ne zato što želiš, nego zato što te tamo nešto još uvijek čeka. Ne planovi, ne ambicije — nego lica.
U ozbiljnijim godinama Nova godina ne dolazi s obećanjima, nego s inventurom. Tijelo više ne sudjeluje u slavlju; ono ga trpi. Kostobolja i umor postaju vjerni suputnici, podsjetnici da vrijeme više nije saveznik nego tihi nadzornik. Dani se slažu jedan na drugi poput istih pločica u hodniku koji nigdje ne vodi.
I tada shvatiš: ne slaviš više život koji dolazi, nego život koji je bio.
Slaviš sjećanja. Ne ona velika, povijesna, nego sitna — miris kose osobe koje više nema, smijeh u kuhinji koja je danas tiha, ruku koja je nekada znala gdje treba stati. Ljubavi koje nisu propale, nego su jednostavno — prestale postojati. Ne zato što nisu bile stvarne, nego zato što ništa stvarno ne traje.
U tim sjećanjima nema radosti kakvu pamti mladost. Ima samo blaga toplina, nalik posljednjem žaru u peći koja se gasi. I ponekad, sasvim nenamjerno, neki prizor razvuče kutove usana u osmijeh. Kratak, gotovo sramežljiv. Kao da se boji ostati predugo.
To je slavlje bez slavlja.
Čaše se podižu iz navike, riječi se izgovaraju jer se očekuju, a ponoć prolazi tiho, gotovo neprimjetno. Nema više želja, jer želje pretpostavljaju budućnost, a budućnost je postala previše apstraktan pojam.
Ipak, u tom tihom, gotovo nevidljivom slavlju postoji nešto duboko ljudsko. Jer dok god se sjećamo, mi još uvijek nismo sasvim nestali. Sjećanje je posljednji oblik otpora prolaznosti — ne pokušaj da se vrijeme zaustavi, nego da se prizna da je nekada bilo vrijedno.
Možda se zato Nova godina u tim godinama ne dočekuje uz vatromet, nego uz tišinu. A tišina, iako teška, nosi u sebi istinu: nismo ovdje da bismo stalno slavili, nego da bismo zapamtili da smo jednom živjeli.
I da je to, možda, sasvim dovoljno.
Piše: Branko Šapina
www.tomislavnews.com
