FOTO ZAPIS Anđe Perić Vujević/I nije bilo tako davno: klizanje na poklopcu od šporeta, sila, igra prstena…

I ne tako davno…

Miriše zima svojom svježinom a snjegovi okovali malo selo podno Dinare. Godina gospodnjih početkom osamdesetih prošlog stoljeća i tisućljeća.

” nekadašnjosti” a to tako skoro bilo moje djetinjstvo. .

Najbolji dio zime školarcima uvijek je bio kad se poklope školski praznici i snig. Avantura svakodnevna nam ne gine.

Ustanemo se, na stolu čeka topli kruh što ga mater ranom zorom ispekla i Rama, šolja domaće “varenike” na njoj sloj kajmaka da moš prst slomiti, strusimo to i briši vanka. Sanjke uvik u manjku pa se “druže snađi”, poslužit će plastična vrića natrpana slamom, a za one željne adrenalina na najjače limeni poklopac sa staroga šporeta. Opremljeni tako pravac Jurića okrajak jer je tamo najveća strmina a mi prerasli dječje stazice. Dok se ispentraš na vrh, dušu na nos ispustiš. A onda slijedi kocka života, ako se pustiš bez kočenja preskočit ćeš rupu i završiti ravno u šljiviku, grliš šljivu ko mater rođenu, a ona ti uzvraća lipim modrim šljivama po glavi i tijelu. Ako malo kočiš dok juriš strminom, prevrtanje u rupu ti ne gine, samo moraš brzo odlučiti kojom rukom pišeš da lomiš onu drugu, jerbo će ti mater polomit obe kad sazna za naše vratolomije. I tako gori, doli, ko preživi kući ide mokar do gole kože, onako rumenih obraza, plavi od leda, zazivamo putem sve svece da je mater danas dobre volje, jerbo nema veće kazne od one “sutra neš iz kuće”.

Uvečer kad odrasli “obrede blago” smiluju se pa nas povedu na silo. Dida ide prtinom i baterijom osvjetljava put a mi ko pačići za njim u komšiluk, dok vukovi zavijaju, a srce od straha iskočit oće. Kad se komšiluk okupi, meza i rakija se strusi, pa dogovor padne da se baci umisto na karte (jer su se sinoć posvađali i sve svece sa neba skinuli) na boškanje ( na prstenak). To vam je dico draga preteča memory kartica. Poreda se 12 terluka na podu obično ukrug. Poželjno je da je baba isplela dovoljno terluka da ne skida didu sa ozebli nogu . Ispod terluka jedan skriva prsten. Onda ekipa krene sa traženjem i “podbadanjem”. Neki čak boduju svaki promašeni terluk a neki odokativno zaključe da su mudriji i pametniji. Sve to je obavezno popraćeno glasnim smijehom, oblacima duhanskog dima, dikojom rakijom viška, psovkom i babinim Bože prosti, Bože sačuvaj, nesrićo ne psuj. Mi djeca odaberemo ekipu pa bučno navijamo ako nam stariji dopuste. Ili još bolje igramo na širokim hodnicima nogometa dok babi ne razbijemo sv.Antu na zidu pa nas postroje da se ispričavamo do iduće zime. A baba nas u suzama grli i Antišu moli da nam ne zamiri.

Umorni od zimskih radosti i bogatoga društvenoga seoskog života valja nazad kući dok oni vukovi viju čini se bliže nego ikad…samo da se kreveta dočepati i živu glavu na jastuk spustiti.

Otvaramo kuću kad nešto dimi iz didove sobe, dida uključio električnu deku ( što ćaća donese iz Njemačke, posljednji krik tehnologije), da mu zagrije krevet dok se vrati pa nam umalo kuću naložio .

Kad je akcija gašenja kreveta uspješno završila a dida dobio premještaj na kauč i mi djeca popadasmo ko klade u slatke snove i planove za novi zimski dan.

Svojoj dici prepričavam kako je bilo zabavno živit u vrime kad su ljudi imali vrimena jedni za druge, druženje i zabavu. Kad oči zatvorim vidim sva ta lica kojih nema ali žive u sjećanju i uspomenama na jedno malo misto, komadić neba i polja, šume i livade, mirise i okuse, sve što u jedno sretno djetinstvo stane.

Nisu zime bile hladnije jer su ljudi bili topliji. Imamo danas sve što poželimo ali nam ponekad fali ono zeru duše i toplih ljudskih druženja.