Kažu da Zavelim ne pamti godine, nego šutnje.
One izgovorene tiho i one koje su ljudima zapečaćene u grudima za cijeli život. Nije to planina koja broji ljeta, nego ona koja pamti korake, strahove, zavjete i neizgovorena imena.
Kažu da Zavelim ne pamti godine, nego šutnje.
One izgovorene tiho i one koje su ljudima zapečaćene u grudima za cijeli život. Nije to planina koja broji ljeta, nego ona koja pamti korake, strahove, zavjete i neizgovorena imena.
„Zavelime, starče ponositi“, znali su mu se obraćati ljudi,
„Tko ti može ljete prebrojiti?“
A planina bi šutjela.
Jer tko pamti sve, ne mora odgovarati.
U njezinu krilu, ondje gdje se trava lomi pod vjetrom, a kamen ima pamćenje starije od ljudi, stajale su vodenice – polurazrušene, ali budne. Njihova kola više nisu okretala voda, ali su okretala priče. U noćima kad bi mjesec visio nisko, a konji ujutro osvanuli s tankim, savršeno ispletenim grivama, znalo se: vile su opet silazile.
Vile Zavelima nisu bile blage. Zvali su ih nagorkonje – planinske, prastare, ponosite. Stanovale su u spiljama i pukotinama kamena, ondje gdje ljudska noga rijetko zalazi. Nisu bile ni dobre ni zle, nego zakon same planine. Uzimale su mladiće – one koji bi se drznuli noću pjevati ili planinu zazvati bez poštovanja. Odvodile bi ih u svoje spilje, a kad bi se, nakon tko zna koliko vremena, vratili među ljude, više nikad nisu govorili o onome što se dogodilo.
Jer zavjet šutnje bio je jači od krvi.
Tko bi ga prekršio, govorilo se, ne bi dočekao iduće proljeće.
Zavelim je oduvijek bio prijelaz. Ne samo između Imotskoga, Hercegovine i Bosne, nego između svjetova. U ona stara vremena, dok su ljudi preko planine kriomice nosili duhan, noću i po magli, znali su: veća je opasnost od vila nego od potjera.
I tada su se dosjetili.
Kad bi ih noć uhvatila visoko na planini, kad bi se vjetar utišao, a trava bila hladna i mokra od rose, legli bi na ledinu – u križ. Noge su im išle prema sredini, stopalo do stopala, a glave – krštene glave i čela – okrenute prema van, u krug. Kamo god bi vila krenula, čekalo bi je čelo. Kršteno. Nepomično.
Vile nisu mogle prijeći taj krug.
Te noći, kažu, magla se digla iz dolina, a Zavelim je zadržao dah. Iz tame se pojavio glas – star, ali jasan, kao izvor što izbija iz kamena. Vila nagorkonja stajala je na rubu ledine i izgovorila riječi koje su ostale zapamćene kao zavjet planine:
„O tako mi doca Paripovca,
brda Kličinovca
i sedamdeset i sedam zavelimskih vrila —
vako čudo još vidila nisam.“
Nakon toga nestala je.
Kao da je planina sama zatvorila oči.
Od tada se govori o sedamdeset i sedam izvora u Zavelimu. Nitko ih nikada nije sve izbrojao, jer kažu da se broj promijeni onome tko broji bez poštovanja. Izvori znaju više nego ljudi – znaju kad su Rožani prvi put izgovorili riječ sloboda i kad su je morali šaptati.
U teškim vremenima s planine su silazili i hajduci. Ne kao razbojnici, nego kao sjenke pravde. Ljudi su se zaklinjali da su znali nestajati pred očima, kao da ih Zavelim u sebe vraća. Govorilo se da ih planina rađa iz magle, iz noći i kamena.
A nad svime je stajao Rog, stari grad hrvatskih plemića – Semkovića koji sui z Roga vladali cijelim Duvnom. Ime Rožana, govorilo se, nije došlo slučajno. Nosili su ga po Rogu, ali i po rogu – znaku poziva, otpora i okupljanja. Kad bi se rog oglasio, znalo se: netko dolazi ili netko odlazi. Nikad bez razloga.
Od Ilira i slavnih Dalmata, preko hajduka i ratnika, do današnjih ljudi tiših riječi, ali istog ponosa – zemlja je ostala ista. Tvrda. Strpljiva. Nepokorena.
Kad se navečer spusti tišina, a vjetar krene niz padine, čini se kao da planina diše. Ako slušaš dovoljno pažljivo, čut ćeš šapat vila, korake hajduka i duboku, sporu misao kamena.
A Zavelim će i dalje šutjeti.
Jer on pamti.
Autor zapisa: Branko Šapina
www.tomislavnews.com
