XXV. Zimske olimpijske igre – Milano Cortina 2026. (tal. XXV Giochi olimpici invernali) predstojeći su međunarodni višešportski događaj koji će se održati od 6. do 22. veljače 2026. godine u talijanskim gradovima Milanu i Cortini d’Ampezzo.
U Milano na ovogodišnjim Zimskim olimpijskim igrama u brzom klizanju na kratkim stazama već su otputovale dvije hrvatske predstavnice Valentina Aščić i Katarina Burić, koje su već otputovale u Milano. Za 27-godišnju Valentinu Aščić to će biti drugi olimpijski nastup, dok će olimpijski debi u Milanu imati 28-godišnja Katarina Burić, a ona je pravo nastupa u opsežnim kvalifikacijama stekla u disciplini 1500 metara. Katarinu naš portal prati od ranije, jer nam je susjeda Katarinina baka Kata Perić, koja o njoj često priča, ali i o još šestoro svojih uspješnih unučadi, podsjećamo na VIS “Infinitis” sastavljen od braće i sestara Perić, o kojima smo pisali kao o “Slavujima bake Kate”. Čim smo doznali da će Katarina Burić predstavljati Hrvatsku na ZOI 2026. u Milanu, uputili smo joj čestitku, zaželjeli sreću i, naravno, zamolili za intervju našem portalu, na što je Katarina, unatoč dragocjenom vremenu priprema, rado pristala, a njezini odgovori su uistinu zanimljivi, posebice njeno prisjećanje na posjete i boravak u Eminovom Selu- u Tomislavgradu.
Gospođice Katarina, još jednom, na početku ovoga razgovora, čestitamo i molimo Vas da se kratko predstavite našim čitateljima?
Hvala Vam, zaista! Bavim se brzim klizanjem od svoje šeste godine. Mama je voljela klizanje i odvela me na školu klizanja. Tamo sam bila pozvana u klub brzog klizanja gdje sam na kraju i ostala. Kako sam tada bila najmlađa, svidjelo mi se što su me svi zabavljali i ponešto učili. Ubrzo nakon toga, u klub dolazi dosta djece iz Laništa – Zagreb u kojem sam odrasla. Zabava, društvo i led bili su ono što me držalo u tim počecima.
Kasnije, sve je to počelo prelaziti na ozbiljniju razinu što je oblikovalo cijeli moj životni put i način samog života. Nakon srednje škole, odlazila sam na višetjedne pripreme, nakon toga se i selila u različite zemlje kako bih se posvetila sportu u potpunosti.
Kako ste Vi primili vijest o odlasku za ZOI u Milanu, jeste li to očekivali, priželjkivali?
Nakon odrađenog ljetnog perioda, bila sam svjesna napretka i forme za predstojeće kvalifikacije. Znali smo što bi mi moglo uzrokovati probleme kroz kvalifikacije pa sam u tom području morala biti posebno fokusirana. Svakako ovo je bio višegodišnji proces koji sam započela nakon neuspjelih kvalifikacija za posljednje ZOI.
Po završetku kvalifikacijskog procesa sam očekivala mjesto za ZOI, budući da sam kroz kvalifikacijska natjecanja ostvarila plasmane koji su bili potrebni za kvotu. Sam period tih natjecanja bio je krajnje intenzivan i naporan pa je sam izlazak službene liste bio jedno veliko olakšanje. Vijesti o službenoj kvalifikaciji primila sam za vrijeme doručka s kolegicom Valentinom nekoliko sati prije početka utrka Europskog prvenstva. Na telefonu je bio trener kluba iz Zagreba, Dubravko, a suze i smijeh bile su ono što je obilježilo taj predivni poziv.
Koliko rada i truda, treninga stoji iza ovoga uspjeha, jer i sam odlazak na ZOI je veliki uspjeh?
Iza ovoga stoji ogroman broj sati treninga i odricanja. Kako moga, tako i moje obitelji koja je uvijek bila moja podrška. Treniramo šest dana u tjednu, dva puta na dan. U Zagrebu nemamo mogućnost baviti se ovim sportom profesionalno pa je to i glavni razlog zašto treniram i živim u Nizozemskoj. Zadnjih godina me gotovo i nema u Hrvatskoj što mi ponekad teško pada. Nakon za mene neuspjelih kvalifikacija za ZOI 2022. odlučila sam se vratit korak nazad, promijeniti pristup i sagledati što se to zapravo dogodilo. Nekako sam cijeli period od zadnjih igara prepustila Bogu i sve se slagalo malo po malo. Rekla bih da je to bio pomalo nespecifičan put za vrhunskog sportaša , ali je očito bio s razlogom takav.
Ovo je pojedinačni sport, recite tko stoji iza Vas sve ove godine bavljenja brzim klizanjem?
Obitelj je ta koja je uz mene sve ove godine. Uz njih tu je i klub Meteor iz Zagreba koji čini sve ono što je potrebno da se logistički i administrativno stvari odvijaju u najboljem redu. Zadnjih godina tu je i Hrvatski olimpijski odbor koji je ta financijska podrška koja je prijeko potrebna za vrhunski sport.
Koliko je to naporan sport, imate li trenera i koliko vremena provodite na treningu?
Sport je specifičan jer iziskuje visoku fizičku i taktičku spremnost. Veliki dio sati treninga koji se odvijaju na samom ledu, zapravo provodimo na biciklu i treningu snage. Šest dana u tjednu treniramo dva puta na dan po 3 do 3,5 sata. Ljeti su ti treninzi na biciklu poprilično dugi i iscrpljujući jer tjedno izvozimo troznamenkasti broj kilometara. S dolaskom natjecateljske sezone, počinjemo sa specifičnijim treninzima i simulacijama utrka. Treniramo u grupi gdje većinu čine dečki i to je ono što je za Valentinu i mene velika prednost. Kompetitivnost je prisutna na svakom treningu i to je ono što pravi razliku od rekreativnog sporta.
Trener kluba u Zagrebu mi je Dubravko Feldin koji je nekako obilježio klub svojom predanošću i radom u nemogućim uvjetima.
Trenutačno treniram pod vodstvom nizozemskog trenera Bennyja Bruggemansa i pomoćne trenerice koja je ujedno i bivša nizozemska Olimpijka, Rianne de Vries. Pristup i filozofija treninga jednostavno mi odgovaraju. Na kraju, rezultirale su i više nego odličnima u mome slučaju. Uz njih tu je i Ivan Martinić, kolega iz reprezentacije koji je preuzeo i ulogu tehničara. Jedna, ako ne i najvažnija komponenta u našem sportu je i oprema. Kližemo na noževima dugima oko 44 cm koji uvijek moraju biti savršeno namješteni i nabrušeni kako bi naše brzo kretanje na ledu prošlo bez padova. To je vrlo složena komponenta i hvala Bogu da je on u tome vrhunski stručnjak.
Međunarodnoj grupi koju on vodi pristupila sam u svibnju. Valentina je bila ta koja me cijelu godinu prije toga počela regrutirati da im se pridružim. Bila je to jedna velika i pomalo luda promjena. Tu bih istaknula savjet kolege iz reprezentacije, Martina Kolenca, kako je šok najbolja adaptacija.
Koji su Vaši najveći uspjesi u dosadašnjem natjecanju?
Ovogodišnje Europsko prvenstvo je bilo moj najveći uspjeh. Ostvarila sam najbolji rezultat u sprinterskoj disciplini na 500 metra koja je ujedno i disciplina koju najmanje volim. Više sam se fokusirala na duže discipline pa je taj rezultat sam po sebi bio lijepo iznenađenje. U isto vrijeme, potvrda da smo na pravome putu i još jedna lekcija kako je sve moguće. Uz to i 12. mjesto na 1000 metara je nešto na što sam ponosna.
Možete li izdvojite neki poseban uspjeh, ali, možda, i razočaranje baveći se ovim sportom?
Posebnim uspjehom smatram to što Valentinom i ja možemo pokazati djeci i budućim nadama ovog sporta kako sve mogu postići. Važna je samo vjera i rad. S tim će moći postići i puno više od nas samih. Razočaravajuće bi u sportu za mene bila nepravda, osobito kada je provode ljudi koji bi trebali biti tu za sportaše. Mišljenja sam da ljudi koji su uključeni u sport trebaju shvatiti kako su oni tu zbog sportaša. Ako nema pravog razumijevanja pojma sporta i ljubavi prema istom, ne vidim smisao prihvaćanja takvog posla.
Kakvi su uvjeti u Hrvatskoj za treniranje, bavljenje brzim klizanjem?
Uvjeti nisu bajni, kronično nedostaje ledenih ploha. Zagreb nema klizalište na kojem bi se reprezentacija mogla spremati. Razvijamo brzine oko 50 km na sat, a za to je potrebna posebna pomična ograda koju još uvijek nemamo. Nadamo se da će to kroz skoriju budućnost biti osigurano kako bi brzo klizanje i ostale grane klizanje napokon prodisale i doživjele procvat.
Jeste li se, možda, bavili i još nekim sportom?
Od malih sam nogu, kako sam već rekla, u klizanju i nikada mi nije palo napamet baviti se nekim drugim sportom.
Pretpostaviti je da imate podršku uže i šire obitelji, možete li izdvojiti najvećeg navijača?
Najveći navijači su moj brat Branimir i baka Kata. Prije je to bila i druga baka, koja je na žalost pokojna. Ona je uvijek znala na kojoj se točki svijeta nalazim, bila mi je, zaista, velika podrška. Sada je tu ulogu u potpunosti preuzela baka Kata iz Tomislavgrada. Ona je uvijek tu s nekim riječima koje mi donesu mir. Volim se odmaknuti od svih za vrijeme natjecanja, ali nekako uz trenerove, jedino volim čuti njezine riječi. Baka Kata je bila zadnja s kojom sam pričala prije najvažnije utrke kvalifikacija. Poslušala sam njezine riječi i sve se posložilo.
Uz njih, tu je naravno obitelj. Svakako, bratići i sestrične koje ću, nadam se, također vidjeti u Milanu.
Majka Vam je Ružica Perić, rođena u Eminovu Selu-Tomislavgradu, koje će se mnogi naši čitatelji iz duvanjskog kraja sjetiti, jeste li dolazili u Eminovo Selo, u Tomislavgrad i što vas veže za kraljevski grad?
Ljeta sam kao dijete i u mlađim danima provodila u Tomislavgradu, u gradu i u Eminovu Selu kod mamine tetke Ane. Zadnjih godina je to malo teže zbog reprezentativnih obveza. Uvijek rado dođem jer me vežu lijepe uspomene, a uz to volim doći i družiti se s rođacima.
Često se s bratom i rođacima prisjećamo naših nepodopština, a dvije su mi baš ostale u sjećanju. Jedne prilike smo se baka Kata i ja uputile iz grada na Eminovo Selo pješke, a ja, naravno, u tenama na kotačiće. Kad smo došli do nizbrdice kojom se spušta u selo ja sam se krenula spuštat i nisam se mogla zaustavit. Srećom, nije bilo ni ljudi ni auta na cesti. Jadna baka se prepala, a jedna teta koja me vidjela pitala je baku: “Štano proleti?”. Mene je taj cijeli spust bio prezabavan, dok baki nije bilo svejedno. Poslije smo se tome: “štano proleti” godinama smijali. Sjećam se još jedne zgode kad je baka bratića Filipa i mene poslala rano ujutro da kupimo “ružu”, misleći pri tome na kruh, naravno. Filip i ja smo se zaputili ravno u cvjećarnicu i baki, u rano jutro, kupili crvenu ružu. Ne moram vam ni reći da nas i dan danas sprdaju zbog toga. Ta su nam ljeta u Tomislavgradu zaista bila dragocjena, nezaboravna.
Nećemo Vas previše “dušiti”, možda više kad se vratite sa ZOI, recite koja vam je želja, koji uspjeh očekujete na ZOI i je li jaka konkurencija?
Nadam se plasmanu u polufinale. Konkurencija je naravno jaka. Sve sportašice ciljaju biti u najboljoj formi upravo na ovom natjecanju. Želja mi je da u toj prvoj utrci pokažem sve što mogu. Budući da je to disciplina za koju je poprilično bitna i sama taktika, treba biti smiren i isto tako iskoristiti svaku malu priliku jer neće biti mjesta za greške.
Doznali smo da obitelj i šira rodbina putuje u Milano 20. veljače kada Vi kližete. Koliko vam znači ta podrška?
Tako je, hvala Bogu pa su ove Olimpijske igre blizu. Značit će mi njihova podrška i nadam se da će 20.2. svi uspjeti doći.
Recite nam, na kraju, ima li slobodnoga vremena i kako ga provodite?
Slobodnog vremena je malo, posebice kad se pripremaju važna natjecanja kao ova za Olimpijadu, a kad se “uhvati” koji slobodan dan provedem ga s obitelji, rođacima i prijateljima, što me opušta.
Zahvaljujemo na odgovorima, nadamo se da će i naši čitatelji navijati za Vas, posebno Eminovičani, ali i svi iz duvanjskog kraja, mi Vam, u ime svih njih želimo uspjeh na ZOI, a ono što je najvažnije da se ne ozlijedite, vratite se zdravi u Hrvatsku!
Hvala od srca !
www.tomislavnews.com/Razgovarala: Ljuba Đikić/Foto i video: Privatni album K.B.
