„Ako te pjesnik voli, nikada nećeš umrijeti“
Kada mi je u ruke dospio rukopis od 70-ak pjesama mlade kupreške pjesnikinje Lucije Patrun bila sam sigurna da pjesme pršte od ljubavnih stihova i kako ću uživati u njima, vratit će me u mladost, u sjećanje na ljepotu prve zaljubljenosti, prve ljubavi, lepršave, leptiraste kakve samo prve ljubavi budu: pojave se u proljeće, cvjetaju tijekom sunčanog ljeta, obojene zlatom u jesen, a onda tiho nestanu s prvim snijegom i uskoro budu bivše, lanjske kao i snijeg. Dođe novo proljeće i nova ljubav, a ona prva, prošla, ostavi ili ne ostavi trag, ali uvijek ostane u uspomenama, tijekom prolaska godina samo lijepim, a sve što je bilo ružno brzo se zaboravi, pripisujući to mladosti-ludosti.
Oh, kako sam pogriješila! I sam naslov mi je na početku dao do znanja kako to neće biti stihove kakve sam očekivala, nekako mi naslov zbirke „Bijeg“ i prva pjesma „Tuga“ i ljubavne pjesme zanesene mlade pjesnikinje kakve sam očekivala nisu išle zajedno, ali to je samo moje iskustvo po kojemu sam sudila i drugima i njihovim ljubavima. Ostavila sam prostor razmišljanju da svatko ljubav doživljava na svoj način i svaku ljubav na poseban način, ali u temelju, u korijenu osjećanja je ljubav, a pjesnici, pjesnikinje (iako ne dijelim poeziju na mušku i žensku, nego na dobru i lošu) posebice je duboko doživljaju, možda i zato što su u stanju pretočiti je u stihove.
A stihovi mlade poetese Lucije Patrun su pravo osvježenje u aktualnoj, recentnoj hrvatskoj ili bosanskohercegovačkoj poeziji, koju uspijevam pratiti. Gotovo svaka pjesma je prožeta tugom, nostalgijom neobičnom za mladu osobu, ljubavlju koja je njezin mir i nemir,
„…nemiri
što kopitima udaraju
po utrobi.
Ne mogu iz zauzdati.
Niti sam jahač,
niti gospodar“.
Ili u pjesmi Amajlija:
„Neke se ljubavi samo u snovima dogode.
Možda si i ti bio samo to –
Vječni san kojega sam predugo grlila kao javu“.
Nema u pjesmama ove mlade pjesnikinje neke duboke filozofije, ali svaki stih je duboko promišljen i kao da je svaki osobno proživljen nosi neku životnu mudrost, poruku. Tuga iz stihova ove pjesnikinje doima se kao prirodno stanje, kao datost, nema tu jadikovke zbog, moguće, neuzvraćene ili kratke ljubavi, nego tu svoju tugu vuče kao križ i provlači kroz sve pjesme, a samo sjećanje zatreperi nekim blagim žalom, kao u pjesmi „Kalendar“
„Fotografija zaleđenog jezera
Na kojemu nitko ne kliže.
Tvoje ime prstima napisano na ledu…“
Piše pjesnikinja Patrun i o nedavnim ratnim zbivanjima u svom kraju, koja srećom ne pamti, ali priče starijih njezina su inspiracija za nekoliko pjesama u kojima progovara jasno, britko:
„Udovice bez muževa
U djeci traže njihov lik.
Tiha molitva na usnama.
Beznadni krik“.
Tražite li u rukopisu ove pjesnikinje neku zapretanu misao teško ćete ju naći, sadržaj njezinih stihova je jasan, nepatvoren, traži ravnotežu između jave i sna iako se snovi i realnost često isprepliću, ipak na kraju svake pjesme čitamo stihove koji bude iz sna ili one koje iz stvarnosti prelaze u san, u maštu, a nadahnuća i mašte ova pjesnikinja ima „na bacanje“. Sve to vješto posloži u smislene stihove i pjesme, koje čitatelja dirnu, dopru do srca i zatrepere nekom glazbom koju samo razumiju oni koji su strasno ljubili, bili ostavljeni ili ostavljali, spletom različitih okolnosti, a ne slušajući srce koje je postalo rob razumu. Počesto je to dobro, ali najčešće ostavi ožiljke, duboke tragove u srcu i nezaborav u duši, u uspomenama.
Progovara ova mlada pjesnikinja i o socijalnom raslojavanju u društvu, što je najočitije u pjesmi: Prosjaci nose oblake u džepovima
„…prosjaci nose oblake u džepovima
i kišu pod trepavicama.
starica sa šeširom.
zveckanje novčića u konzervi.
stojim
ne znajući:
tko ovdje prosi – oni za kruh ili mi za dušu?“
Iako u pjesmama Lucije Patrun zabljesne i poneka svijetla iskra, mladost i radost, većina pjesama je i po samom naslov nekako obojena sivom bojom.
Po naslovu rukopisa „Bijeg“ i po sadržaju nekoliko pjesama pjesnikinja bježi negdje na jug, u toplinu, bježi od sebe, od stvarnosti, pribjegava snovima koji su uvijek ljepši, a i što bi pjesnik bez snova, bez oblaka, onih bijelih i onih sivih pod kojima je stvoren živjeti, pa grijalo sunce ili lijevala kiša…
Pokušavate li pronaći pjesnički uzor na koji se možebitno pjesnikinja Patrun oslanja, koji je nadahnjuje, teško ćete naći, ona je svoja i posebna, s jedinstvenim stilom i stihom, gdje svaku riječ i svaki stih duboko prožimaju čitatelja i ne može ostati ravnodušan dok ih čita. Potom se te riječi i stihovi slože u jednu uokvirenu sliku koju nastojite upamtiti jer vrijedi i čini vam se kao da je ta slika dio i vašega života, vaših doživljaja, istrgnuta iz vaših uspomena, sjećanja, na koja ste s vremenom zaboravili, a stihovi iz zbirke pjesama „Bijeg“ probudili ih u vama, pa nakon čitanja ostajete zatečeni i zatočeni u dugom razmišljanju.
Mlada pjesnikinja s Kupreške visoravni rukopisom svoje prve zbirke navješćuje bogati dar koji joj dodijeli Bog i koji ne želi zatajiti nego maksimalno iskoristiti i s ljudima podijeliti, jer ima što, a čitatelji će joj biti zahvalni. Pa neka ovo bude samo početak jednog lijepog i vrijednog stvaralaštva pjesnikinje Lucije Patrun. Neka prva od pjesama pod nazivom „Tuga“ ima nastavak u radosti i ljubavi, naziv prve Lucijine zbirke poezije „Bijeg“ neka bude bijeg u topli zagrljaj, uz obilje poezije i novih zbirki. Luciji iskreno čestitamo i njezinu poeziju toplo preporučujemo za čitanje!
Ljuba Đikić,10. srpnja, 2026. godine, u Kupresu na promociji.
