Prkosni obelisk bio je i poruka Beogradu: Hrvati su imali državu davno prije Jugoslavije.
Prije sto godina, 5. rujna 1926. godine, u Livnu je otkriven spomenik kralju Tomislavu. U svojoj novoj knjizi Damir Tadić rekonstruira kako je nastao – od građanske inicijative i dobrovoljnih priloga do političkih zabrana i kasnijeg prešućivanja – te kako je prerastao lokalni okvir i postao jedan od najvažnijih simbola hrvatskoga nacionalnog identiteta u Bosni i Hercegovini
Piše: Žarko Ivković
Komunistička vlast nije srušila Tomislavov spomenik, ali ga je osudila na zaborav i propadanje
Spomenik kralju Tomislavu u Livnu pri kraju gradnje, lipanj 1926. godine
Izvor: Hrvatski državni arhiv
U subotu, 5. rujna 2026., navršilo se točno sto godina otkako je u središtu Livna otkriven spomenik kralju Tomislavu, a bijeli kameni obelisk i danas stoji na istome mjestu. U međuvremenu su se promijenile države, politički sustavi, nestali su spomenici koji su nekoć stajali nedaleko od njega, mijenjao se naziv trga, a sam Tomislavov spomenik desetljećima je bio prepušten propadanju. Njegovu zaboravljenu povijest sada je prvi put sustavno istražio Damir Tadić u svojoj najnovijoj knjizi „Sto godina spomenika kralju Tomislavu u Livnu“, koja upravo izlazi iz tiska u nakladi Grada Livna. U svojemu opsežnom istraživanju koristio je građu iz arhiva u Zagrebu, Sarajevu, Mostaru i Livnu, onodobni tisak, službene dokumente, fotografije i svjedočanstva sudionika.
Premda je po struci diplomirani pravnik, a povjesničar po vokaciji, Tadić je tim istraživanjem pokazao da je vrstan istraživač, sposoban povezati raznorodne povijesne izvore i iz njih rekonstruirati složenu priču. Pritom se odrekao autorskog honorara i svoj rukopis darovao svome rodnom gradu. Rezultat je knjiga koja ne ostaje na povijesti jednoga spomenika nego preko njega otvara i mnogo širu priču o Livnu, hrvatskoj zajednici u Bosni i Hercegovini, promjenama režima i o odnosu prema hrvatskoj prošlosti tijekom proteklih sto godina.
Svečanost otkrivanja spomenika na ondašnjem Zrinskom trgu održana je 5. rujna 1926. godine pred tisućama ljudi; bio je to dotad najveći skup u Livnu
Izvor: Hrvatski državni arhiv
Zašto baš Livno?
Ideja o podizanju spomenika kralju Tomislavu u Livnu nije se pojavila niotkud. Livno je u hrvatskoj povijesnoj svijesti imalo posebno mjesto. U listini hrvatskoga kneza Mutimira iz 892. godine spominje se livanjski župan Želimir, a bizantski car Konstantin VII. Porfirogenet u djelu „O upravljanju carstvom“ među gradovima „krštene Hrvatske“ navodi i Livno. No za razumijevanje nastanka spomenika nije dovoljan samo srednjovjekovni kontekst. Potrebno je pogledati Livno nekoliko desetljeća prije 1925. godine. Tijekom austrougarske uprave u tom je gradu cvjetao hrvatski kulturni i društveni život: 1891. osnovana je jedna od prvih hrvatskih čitaonica u BiH, a 1897. Hrvatsko glazbeno-pjevačko društvo „Dinara“.
Što je „Dinara“ značila u životu livanjskih Hrvata i kakve je veze imala sa spomenikom kralju Tomislavu?
– Livanjska „Dinara“ bila je kulturno žarište, rasadište i stjecište hrvatske prosvjete i kulture. U tom društvu nije se samo pjevalo, sviralo i glumilo nego je ono postalo izvorište i zrcalo cjelokupnog života jednog naroda. Livanjski su Hrvati već u austrougarskom razdoblju prednjačili u brojnim rodoljubnim akcijama u BiH, dali su važan doprinos u osnivanju „Napretka“, osnovali su prvu hrvatsku banku u BiH i bili pokretači brojnih nacionalnih akcija – objašnjava Damir Tadić i otkriva da je baš u „Dinari“ rođena ideja o podizanju spomenika kralju Tomislavu.
Inicijativa vodstva „Dinare“ rezultirala je, kaže Tadić, podizanjem najvažnijega spomenika kralju Tomislavu u BiH i šire, a do podizanja spomenika u Zagrebu 1947. bio je to i najvažniji spomenik milenijske proslave Hrvatskoga Kraljevstva.
No spomenik nije moguće razumjeti samo kao izraz lokalnoga kulturnog života. Njegovo podizanje bilo je dio širega političkog i simboličkog konteksta obilježavanja tisućite obljetnice Hrvatskoga Kraljevstva.
– Iako u nepovoljnim političkim okolnostima, milenijska 1925. godina obilježena je sveobuhvatno kao odraz svijesti hrvatskog naroda, stoljećima integriranog u različite državne asocijacije. Ta je obljetnica označila ozbiljan nastavak oblikovanja moderne hrvatske nacije. Proslava tisućgodišnjice Hrvatskoga Kraljevstva bila je jedan od najsnažnijih simboličkih i političkih događaja u međuratnoj hrvatskoj povijesti. Njezina je važnost znatno nadilazila komemoraciju krunidbe kralja Tomislava, jer je istodobno bila povijesna obljetnica, kulturna manifestacija i politička poruka – objašnjava Tadić i dodaje:
– U doba kad je unitaristička ideja jugoslavenstva nastojala potisnuti posebne nacionalne identitete, svečanost je prenosila poruku o snazi vlastite nacionalne samobitnosti. Ona je u mnogim Hrvatima produbila spoznaju da njihov identitet nije dovoljno priznat u zajedničkoj državi. Time je jubilej postao dio šireg sukoba između integralnog jugoslavenstva i centralizma s jedne te hrvatskog povijesnog prava i zahtjeva za federalizacijom s druge strane.
Kralj Tomislav zato 1925. nije bio samo lik iz hrvatske srednjovjekovne povijesti nego i suvremena politička tema.
Uoči podizanja spomenika političke prilike u Livnu bile su napete. Hrvatski je puk na izborima 1920. glasovao za Hrvatsku težačku stranku, a 1923. i 1925. za Hrvatsku republikansku seljačku stranku. Kako je jačao pokret Stjepana Radića, tako je odnos vlasti prema njegovim pristašama postajao sve nepovoljniji, pa je 1923. ukinut svaki oblik lokalne samouprave i uveden komesarijat, na čelu s Mustafom Mulalićem. U takvim okolnostima pojavila se inicijativa za gradnju spomenika. U srpnju 1925. vodstvo „Dinare“ donijelo je odluku o obilježavanju tisućite obljetnice Hrvatskoga Kraljevstva i gradnji spomenika kralju Tomislavu. Za lokaciju je određen Zrinski trg.
No tada se umiješao komesar Mulalić, koji je zabranio podizanje spomenika na izabranom mjestu jer bi tobože ometao promet. Odbor za podizanje spomenika, kojemu je na čelu bio fra Jako Pašalić, žalio se na odluku, a viša je vlast prihvatila žalbu. Zašto?
– Promijenile su se političke prilike – obrazlaže Tadić. – Režim je zbog sporazuma s Radićem privremeno promijenio dotadašnju političku strategiju, pa pokušaj Mustafe Mulalića nije uspio. Veliki župan Travničke oblasti Dušan Petrović ignorirao je Mulalićevo mišljenje te je odobrio gradnju na Zrinskom trgu.
Gradnja je bila odobrena, no sad je trebalo pronaći novac.
‘Podigoše Hrvati sela i grada Livna’
Način financiranja spomenika jedan je od najzanimljivijih detalja ove priče. Spomenik nisu platile državne vlasti nego su novac prikupljali građani, a seljaci su davali žito. „Jugoslavenski list“ izvijestio je u srpnju 1926. da je od građana prikupljeno oko 25 tisuća dinara, a sa sela oko 150 metara raznovrsnog žita. Sve je bilo dobrovoljno i jednodušno. Tadić smatra da je ta činjenica važna za razumijevanje karaktera spomenika.
– Proslavu tisućite obljetnice Hrvatskoga Kraljevstva državne su vlasti uglavnom tolerirale, ali financijske potpore nije bilo. Brojne svečanosti u jubilarnoj godini organizirala su hrvatska društva. Natpis na spomeniku kralju Tomislavu u Livnu „…podigoše Hrvati selâ i grada Livna“ to najbolje potvrđuje. Za ovaj spomenik s punim se pravom može reći da ga je podigao narod – kaže Tadić.
Reljef na spomeniku kralju Tomislavu u Livnu izradio je hrvatski kipar Emerik Imbro Sunko
U tome je razlika između Tomislavova spomenika i onih koji su mu prethodili. Spomenik caru Franji Josipu I. podignut je 1916. kako bi se oprala „ljaga“ koju je sarajevskim atentatom na livanjski kotar „bacila ruka kletog zločinca“. Naime, Gavrilo Princip, atentator na Franju Ferdinanda i Sofiju, rođen je u Obljaju pokraj Bosanskog Grahova, koje je tada kao kotarska ispostava pripadalo livanjskom kotaru. Nakon sloma Austro-Ugarske spomenik je srušen, a na njegovu je postamentu 1925. postavljen spomenik kralju Petru I. Karađorđeviću. Taj spomenik, koji je srušen u travnju 1941., financirala je gradska općina. Tomislavov je, međutim, podignut prilozima stanovništva, što je ovjekovječeno natpisom na obelisku: „U spomen hiljadugodišnjice prvog hrvatskog kralja Tomislava 925.–1925. podigoše Hrvati sela i grada Livna“.
Obelisk simbolične visine
Kako se gradio spomenik? Za arhitektonsko rješenje angažiran je Gustav Oto Munder, zagrebački arhitekt i graditelj te član Družbe „Braća hrvatskoga zmaja“. Munder je zamislio obelisk visok 9,25 metara koji s postoljem doseže deset metara. Visina obeliska označava godinu krunidbe kralja Tomislava, a ukupna visina spomenika simbolizira tisućitu obljetnicu Hrvatskoga Kraljevstva. Kamen je dopremljen s Brača, gdje su blokovi najprije obrađeni, potom su trabakulima prevezeni do Splita, a odatle konjskim zapregama do Livna. Spomenik je sagrađen od bijeloga bračkog vapnenca, a njegova ukupna masa procijenjena je na oko 85 tona. Blokovi su slagani tehnikom suhozida, bez vezivnog materijala, i međusobno povezivani željeznim sponama zalivenima olovom. Gradnju je vodio livanjski majstor Tomo Čondić.
Obelisk je još trebalo povezati s likom kralja. Izrada brončanog reljefa povjerena je zagrebačkom kiparu Emeriku Imbri Sunku, koji je Tomislava prikazao na propetom konju, ogrnuta krunidbenim plaštom i sa žezlom u desnoj ruci. Žezlo simbolizira moć, autoritet i božansko pravo na vlast, a propeti konj upućuje na ratnu pobjedu, snagu i junaštvo. Tako je obelisk dobio svoj središnji motiv.
Planirano je da spomenik bude otkriven 1925., u godini tisućite obljetnice, ali radovi nisu bili završeni. Gradnju je prekinula oštra zima, a početkom ožujka 1926. Livno je pogodila snažna bura s ledenom kišom koja je dodatno odgodila radove. Gradnja je nastavljena potkraj travnja i završena u lipnju 1926. godine.
Svečanost kakve dotad nije bilo
Fra Jako Pašalić, predsjednik Odbora za podizanje spomenika, nekoliko dana prije svečanosti zapisao je: „Sve su na dlaku pripreme za svečanost učinjene: spomenik je sa svim svojim detaljima uzdignut, uzvanici su pozvani, u novinama je svečanost oglašena, za banket je svega pripremljeno u izobilju, samo smo još Boga molili da nam 5. rujna lijepo vrijeme bude.“
Vrijeme ih je poslužilo. Već 4. rujna grad je bio ukrašen hrvatskim zastavama, vijencima i sagovima. U Livno su stizali brojni gosti iz Duvna, članovi Hrvatskoga sokola iz Bugojna i Travnika, nogometaši sarajevskog SAŠK-a, glazbenici iz Kaštela, vojnici iz Sinja, predstavnici Družbe „Braća hrvatskoga zmaja“, a stigao je i državni predstavnik, veliki župan Travničke oblasti Dušan Petrović.
Sutradan ujutro, 5. rujna, pucnji iz mužara i glazba označili su početak svečanosti. Nakon mise na Gorici povorka se uputila prema Zrinskom trgu. Pašalić je poslije zapisao da je Livno bilo prepuno naroda iz okolnih župa. U podne je stao pred spomenik, s hrvatskom trobojnicom prebačenom preko franjevačkog habita. Govorio je o kralju Tomislavu i njegovu vremenu, a onda su iznad Livna odjeknuli motori. Dva zrakoplova nekoliko su puta nadletjela grad. Pašalić je taj trenutak ovako opisao: „Usred moga govora zatutnjaše u zraku motori aviona (2) koje je iz Mostara poslao general Čađević na moju zamolbu pa su na svojim velikim krilima poput orlova dosta nisko iznad grada i naših glava krstarili.“
Zrakoplovi su poslije sletjeli na priručno sletište na Zgonima, a mnoštvo je pohrlilo vidjeti „čudo neviđeno“.
Nakon Pašalićeva govora govorili su i drugi gosti. Književnik Milutin Mayer govorio je o hrvatskoj svijesti Livnjaka i o činjenici da baš oni podižu spomenik prvome hrvatskom kralju. „Dižući ovaj spomenik jasno i glasno zasvjedočavate da ste dostojni praunuci velikih pradjedova, da ste Hrvati, i da nema te sile, koja bi iz vaših čestitih i plemenitih srdaca mogla izbrisati svijetlo, časno i slavno ime hrvatsko!“, poručio je Mayer jasno naglašavajući politički karakter proslave.
Potom je u prostorijama društva „Dinara“ uslijedio banket: čitale su se zdravice i brzojavi, sviralo se i pjevalo, a u sklopu proslave odigrana je nogometna utakmica, bilo je sokolskih vježbi i drugih priredbi. Pašalić je na kraju zahvalio gostima. „Živili naši svi mili gosti; Živila Hrvatska!“ „Dinara“ je potom izvela neslužbenu hrvatsku himnu „Lijepa naša domovino“. Tako je završilo otkrivanje spomenika, ali tek sada postaje jasnije što je ono značilo.
Natpis na istočnoj strani obeliska
Hrvati nisu pleme
Što se zapravo poručilo podizanjem spomenika kralju Tomislavu? Tadić na to pitanje odgovara vrlo izravno:
– Najvažnija politička poruka upućena Beogradu i centralističkom režimu kralja Aleksandra bila je potvrda hrvatske povijesne posebnosti i državnopravnog kontinuiteta. Isticanjem krunidbe kralja Tomislava iz 925. godine poručivalo se da Hrvati nisu „pleme“ unutar troimenog naroda, već stari europski narod s tisućljetnom tradicijom vlastite države, suvereniteta i institucija (Sabora), koje su postojale davno prije stvaranja Jugoslavije.
Proslava je zato, smatra Tadić, bila i politički čin.
– Proslava 1925. godine bila je obrambeni politički čin usmjeren na dokazivanje prava na postojanje i posebnost u represivnoj državnoj zajednici – kaže livanjski erudit Tadić.
U Livnu je ta poruka bila dodatno pojačana načinom na koji je spomenik nastao. Država ga nije financirala, lokalna vlast u početku mu se protivila, a ipak je podignut na središnjem gradskom trgu. I to nije bio jedini spomenik koji je tada govorio o politici. U gradu su se u razmaku od desetak godina našla tri spomenika: Franjo Josip, Petar Karađorđević i Tomislav. Svaki je pripadao drugom političkom vremenu. Prvi svjetski rat odnio je spomenik Franji Josipu, Drugi svjetski rat spomenik kralju Petru, a jedini koji je ostao bio je spomenik kralju Tomislavu. Zašto?
– Svaki novi režim gradi spomenike, a uspostavu novoga vrijednosnog sustava, osim podizanja novih obilježja, često prati i rušenje „starih“ kao ostataka prijašnjih simbola te društvenih i ideoloških vrijednosti. Rušenje tih obilježja bilo je gotovo neizostavna popratna pojava svake političke promjene tijekom povijesti – objašnjava Tadić. U Livnu se to dogodilo i 1918. i 1941. godine.
– Dugogodišnja iscrpljenost Prvim svjetskim ratom, glad, masovna pogibija i politički kaos potaknuli su masovni revolt i pobunu vojnika koji su se vraćali s bojišta. Gnjevni vojnici i građani masovno su trgali i uništavali žuto-crne zastave, skidali austrougarske grbove s javnih zgrada, sudova i pošta, te uništavali spomenike podignute u čast Habsburgovaca. Ti motivi bili su odlučujući u rušenju spomenika caru Franji Josipu I. u Livnu. Izbijanjem Drugoga svjetskog rata novouspostavljena vlast započela je uklanjanje svih simbola vlasti prethodnog režima. Među prvima uklonjen je spomenik kralju Petru I. Karađorđeviću – kaže Tadić.
Tomislavov spomenik nije srušen iako je neposredno nakon rata bilo takvih ideja. Umjesto toga bila mu je namijenjena drukčija sudbina.
– Spomeniku je određena smrt organiziranim zaboravom i potpunim zanemarivanjem (damnatio memoriae). Učinjeno je sve da unatoč svojoj masivnosti postane nevidljiv, teško podnošljiv i bez ikakve važnosti – otkriva Tadić i ističe: – Spomenik nije imao status zaštićenog dobra. Prepušten je nebrizi, devastaciji i propadanju. Najuži prostor oko njega pretvoren je u parkiralište, a njegovo je podnožje služilo čak za parkiranje bicikala.
Istodobno je nestalo i ime: Zrinski trg preimenovan je u Trg maršala Tita. Tomislav je ostao na mjestu, ali je nestao iz službene slike grada. Nije nužno morao biti fizički uklonjen da bi njegova poruka bila potisnuta. Dovoljno je bilo ukloniti ime, promijeniti kontekst, zanemariti prostor oko njega i pustiti ga da propada. S vremenom se izgubilo čak i znanje o samom spomeniku. U mostarskoj „Slobodi“ 1965. godine povjesničar umjetnosti Radomir Stanić otvorio je pitanje tko je autor reljefa i pozvao da se utvrdi autorstvo livanjskoga spomenika. Njegov je poziv urodio plodom: već početkom 1966. „Sloboda“ je objavila da su autori spomenika utvrđeni.
Koliko se promijenio odnos prema imenu kralja Tomislava, pokazuje i jedan naizgled malen, ali znakovit podatak iz matičnih knjiga. Do 1950. godine u Livnu nijedno novorođeno dijete nije dobilo ime Tomislav iako je prije Drugoga svjetskog rata bilo često.
‘A dokle?’
Tadić je u svoju knjigu uvrstio i zapis fra Jake Pašalića „Quaedam memorabilia“, koji vrlo snažno pokazuje kako je proces zanemarivanja izgledao iz perspektive čovjeka koji je sudjelovao u podizanju spomenika. Fra Jako svoj je zapis sastavio 1950. godine, kada država u kojoj je spomenik podignut više nije postojala i kad središnji gradski trg više nije nosio ime kralja Tomislava. Pašalić je podsjetio na tri livanjska spomenika i na kraju zapisao: „Od sva tri ona spomenika samo se još u gradu koči spomenik hrvatskoga kralja Tomislava! A, dokle?“
Ta rečenica danas ima posebnu težinu baš zato što je napisana 1950., kad Pašalić nije mogao znati da će njegov „dokle“ trajati još desetljećima.
Nakon političkih promjena početkom 1990-ih počinje i promjena odnosa prema spomeniku. Ratne 1992. godine glavni livanjski trg ponovno dobiva ime kralja Tomislava, čime se kraljevo ime vraća u središnji gradski prostor. Otvara se i pitanje obnove samoga spomenika. Stručni pregledi pokazali su da su kamen, natpisi i brončani reljef ozbiljno oštećeni. Na kamenim blokovima ostali su tragovi ratnih razaranja i vatrenoga oružja, a desetljeća zanemarivanja učinila su svoje. Obnova je provedena 1997. uz sudjelovanje stručnjaka i bračke restauratorske tvrtke, a dodatni zahvati učinjeni su 2001. godine.
Danas je Trg kralja Tomislava pješačka zona i dio svakodnevnoga života grada. Obelisk više nije izolirani ostatak nekoga starog političkog vremena. Ponovno je sastavni dio gradskog prostora. Ali upravo zbog Tadićeva istraživanja danas ga je moguće promatrati i drukčije – ne samo kao spomenik kralju Tomislavu nego i kao dokument o stotinu godina Livna.
Damir Tadić, autor knjige „Sto godina spomenika kralju Tomislavu u Livnu“, po struci je diplomirani pravnik, a povjesničar po vokaciji. Objavio je veći broj znanstvenih, stručnih i publicističkih radova iz povijesti livanjskoga kraja
Knjiga koja nadilazi lokalnu povijest
Tadićeva je knjiga važna jer se ne zaustavlja na pitanju kad je spomenik podignut, tko ga je projektirao i kako je izgledala svečanost 1926. godine. Iz opsežne arhivske građe i svjedočanstava rekonstruira cijeli povijesni kontekst njegova nastanka i sudbine. Posebno mjesto pritom ima Pašalićev zapis, koji omogućuje da se događaji iz 1926. sagledaju iz perspektive 1950., kad je politički i društveni svijet u kojemu je spomenik podignut već pripadao prošlosti. Zbog toga „Sto godina spomenika kralju Tomislavu u Livnu“ nadilazi lokalnu monografiju. Preko sudbine jednoga spomenika knjiga govori o razvoju hrvatske nacionalne svijesti u Bosni i Hercegovini, o društvima koja su je nosila, o odnosu vlasti prema hrvatskim nacionalnim simbolima, o promjenama javnog prostora i o načinu na koji se sjećanje na prošlost mijenjalo zajedno s političkim sustavima.
Važno je i to što Tadić tu povijest ne gradi na velikim, unaprijed zadanim tezama, nego na konkretnim tragovima prošlosti. U knjizi se vidi tko je pokrenuo inicijativu, tko je dao novac, tko je dao žito, tko je gradio spomenik, tko mu se protivio, kako je proslava izgledala, što su o njoj pisale novine i što se sa spomenikom događalo nakon promjene vlasti. Upravo ta dokumentarnost daje knjizi posebnu vrijednost.
A u širem smislu ona pokazuje i nešto što se iz povijesti hrvatske države lako može previdjeti: hrvatska nacionalna povijest nije se događala samo unutar današnjih državnih granica. U Livnu i drugim krajevima Bosne i Hercegovine postojale su hrvatske kulturne i društvene institucije, razvijala se nacionalna svijest i javno se izražavala pripadnost hrvatskom nacionalnom identitetu. Tadićeva knjiga taj kontinuitet dokazuje konkretnim ljudima, događajima i dokumentima.
Zato je možda najbolji simbol cijele knjige upravo njezin temeljni predmet. Spomenik je cijelo stoljeće stajao na istome mjestu, ali njegovo se značenje mijenjalo. Jednom je bio mjesto javnog nacionalnog okupljanja, potom simbol koji se nastojalo potisnuti iz javnog prostora, a danas je ponovno dio identiteta grada. Tadić kaže: – Spomenici imaju posebnu ulogu kao pripovjedači prošlosti. Budući da se ubrajaju u snažne oblike povijesnog izričaja, oni posjeduju moć „govoriti sami za sebe“.
Spomenik kralju Tomislavu danas-Grad Livno
U slučaju livanjskoga spomenika, nakon Tadićeve knjige taj govor više nije prepušten samo sjećanju – dobio je svoju dokumentiranu povijest, piše današnji Večernji list.
www.tomislavnews.com
