ZIMA MOŽE POČETI
Prošla su vremena kad bi se “svinjokoljska ekipa” u žutim kabanicama (koje su maznuli s bauštele u Nemačkoj) okupuljala oko susjedove štale.
Prvo bi tresnuli par rakijica da smire ruku, a onda bi na zaleđenom betonu čekali kad će domoćin izvesti “bilana” iz kočaka.
Ispred su vrebali naoružani sikirama, maljevima, kočinama!
Jedni su hvatali za uši, drugi za rep, treći za noge.
Zatim bi se čula nesnosna cika, pa bi potekao mlaz krvi.
Žene u ogromnim starim bundetinama i gumenim čizmama veselo bi čavrljale oko kipućeg kazana.
A djeca, djeca su čekala kad će miščić biti napuvan i spreman za igru.
Još dugo bi oštre svinjske dlake u zgusnutoj krvi ostajale zarobljene na zaleđenoj ledini.
Danas svinjokolje ovog tipa više nema… i hvala Bogu da je tako!
Nije svinjokolja iščezla, dapače, samo se modernizirala, poprimila drugi oblik i preselila u prodajne centre.
A tamo… u bjelini, isto tako lijepe bijele nogice s uredno odrađenom pedikurom i zamamnim butinama klize prodajnim centrom (u ritmu paso dobla) između Milka čokolada i Bajadera, mameći uzdahe…ehhh, melem za oči i lijek napaćenom tijelu!
Ma neeee… nije na što ste pomislili!!
Bjelina je zapravo ogromna bijela vreća, a lijepe pedikirane nogice sa zamamnim butinama su svinjske. Strše onako iz kolica dok ih ponosni vlasnik s vidljivim osmjehom gura prema blagajni. Ostali, koji od jutros čekaju u redu, gledaju ga sa zavišću jer znaju da ih još nekoliko sati dijeli od iste sreće!
A do tada treba još dugo gledati tipa u potiljak prije nego uđeš s mesarom u dugu raspravu o porijeklu mesa, o veterinarskoj ispravnosti, pa tek onda možeš tražiti deblju slaninu, širu pečenicu, sitnije mljeveno itd.
Ali sve to treba činiti s dozom poštovanja jer rasprava s čovjekom koji drži nož u ruci, jamačno nije ista kao s čovjekom bez noža.
Tek kad položiš test mesarovog strpljenja, možeš isto tako, kao i tvoj prethodnik, sretan jurnuti prema blagajni.
Blagajnice nisu ni slutile koliko će se u svojoj karijeri nagledati trupla!
Zatim domaćin donosi meso kući gdje ga čeka žena u plavom radnom mantilu s pripremljenim škafovima.
Žena otkrije najlon… prvo pogleda meso pa njega, pa onda opet meso pa njega:
“Đava ga odnio, šta si ovo uzeo!?
Ušta si gledo!? Di su ti oči bile!?”
“Pa šta mu fali?” on će zbunjeno.
“Šta mu fali!? Nu slanine, nema ni dva prsta! Bog te ne ubio, ovo kad se osuši, bit će ko opanak! E i tebi more svak svašta utrpat!”
“Ali nije bilo deblje”, nastavi se on braniti.
“I niki dan u našoj trgovinici nije bilo Karlovačke pa si svejedno odletio u grad po nju!”
On samo sleže ramenima.
Nastavili su oni raditi timski, ali ni riječi nisu progovorili cili dan.
Sutra će se situacija stabilizirati i sve će biti puno bolje.
Priča o kvaliteti mesa mora ostati između četiri zida! Za vanka “nikad boljeg mesa ko ove godine”.
I tek kad se meso podigne u sušari, može se obznaniti: “ZIMA MOŽE POČETI!”
Piše: Jakov Krišto
www.tomislavnews.com/Foto ilustracija




