Sivi je stajao nasuprot mene na nekakvih dvadesetak koraka, nije pokazivao nikakav strah, nije pokazivao zube, nije bježao. Vuk je samo stajao i nijemo me promatrao, kao da je bio svjestan da mu ne prijeti nikakva opasnost.
Zapušteni vinički zaseoci su već odavno napušteni i ostavljeni od ljudi. Prepušteni su posljednim ostacima ovog žilavog naroda koji i danas živi u stalnoj borbi, vječitom antagonizmu sa surovom prirodom svoga kraja. Ovdje na divljoj granici dviju država, dvaju svjetova “kulturnog europskog zapada“ i “tamnog istoka“, ljudi nestaju, civilizacija se povlači, a divljina uzima pod svoje ono što je ljudska ruka pred mnogo godina isčupala kamenu, drači i šumi.
Najveći problem u Vinici i zavelimskom kraju predstavljaju vukovi koji su izgubili gotovo svaki prirodni strah od čovjeka. Ova zvijer se toliko osmjelila da slobodno ulazi u viničke zaseoke u potrazi za plijenom. U ovim vučijim pohodima najviše stradavaju psi, jer se pokazuje da je vuku veća poslastica pas, negoli janje ili ovca. Tako je u zadnjih mjesec dana iz lanca isčupan jedan pas u Podjarmu, drugi je stradao pred kućom u zaseoku Babići, treći i četvrti su isčupani iz lanca u zaseoku Jurčevići. Vukovi su se primakli selima privučeni psima i stadima ovih naših posljednjih nomada koji više nisu u stanju voditi bitku sa vukovima, kojih je sve više. Velika većina starijih ljudi u samačkim kućanstvima još za sunca u strahu zatvaraju vrata i liježu u krevet prepuštajući svoja sela vučjim čoporima. Zadnjih tjedana nekoliko je viničana imalo bliski susret sa vukovima iza zaseoka Ćalići u predjelu Brine na putu koji vodi prema Tomislavgradu.
Ponukan tim pričama pješke sam se zaputio tim putem ne bi li susreo ovog predatora i provjerio istinitost priča koje kruže selom. Nekoliko dana uzastopce šetao sam predjelom od Vučipolja do nasipa ponad Brinske jame, putem koji vodi do Tomislavgrada. A onda jednog dana, sjena se izvukla ispod propusta za vodu s desne strane ceste. Sivi je stajao nasuprot mene na nekakvih dvadesetak koraka, nije pokazivao nikakav strah, nije pokazivao zube, nije bježao. Vuk je samo stajao i nijemo me promatrao, kao da je bio svjestan da mu ne prijeti nikakva opasnost. Potpuno sam se umirio i promatrao ovu lijepu zvijer, koja je čitavih nekoliko minuta stajala preda mnom i lagano se kretala prema šumi svako malo zastajkujući i osvrćući se prema meni. Onda se posljednji put osvrnuo i uronio u zelene zavelimske obronke u onaj mitski svijet koji je uvijek bio njegov.Požalio sam što nisam imao kameru, no pitanje je bih li je upotrijebio, ali…
Od zvijeri sam očekivao više, očekivao sam nakostrušenu dlaku, bijele očnjake i podmuklo režanje, a dobio sam pametne i prodorne oči inteligentnog stvora koji u ovom surovom kraju proživljava svoj pasiji život na gotovo isti način kako ga proživljavaju njegovi ljudski sumještani. Bio je to kratak, miroljubiv susret u viničkoj tišini između čovjeka i vuka, bio je to pravi ples s vukovima. Već sutra on će biti lovac, čupati će pse, vrebati će stada, nemilosrdno će klati i harati ovom napuštenom zemljom. I ja ću biti lovac, premetat ću šume, nadzirati polja, promatrati daljine, a onda ćemo se sresti, tu negdje na velikom Zavelimu.
*******************************
Ovaj susret s vukom dogodio mi se u prošlu nedjelju (21.rujna, 2014.) u predvečerje i doista me iznenadio! Kasnije sam vidio da je netko bacio neku krepanu kravu niz nasip u Brini pa se vukovi na nju navraćaju zadnjih dvadesetak dana. I nisam ja jedini koji ih je vidio. Ja sam se, doduše, u nedjelju spremio otići kod cure u Imotski, ali sam pošao malo ranije, pa svratio do nasipa u Brini. I tada sam ugledao vuka! Koliko sam mogao procijeniti, bio je starosti od dvije do tri godine. Tako da je čitav susret trajao 4 do 5 minuta. Ovakvi susreti u Vinici nisu rijetki. Jedna je žena tako prije mjesec dana vidjela medvjeda.
A vukove se može čuti ovdje gotovo svaki dan kako zavijaju, ovdje su se potpuno udomaćili.
*********************************
www.tomislavnews.com / Foto: Ilustarcija”Ples s vukovima”
