Kada bi se bližio Božić ili Uskrs i kada su ljudi iz Njemačke dolazili kući s punim kovčezima darova za svoju djecu, s punim vrećicama šarenih bombona, ja sam bježao iz sela, jer nisam mogao gledati radost te djece…
Vikend u Munchenu zna biti dosadan, posebice zimi kada je hladno, a gusta magla obavije grad. Ulicama migolje ljudi zaokupljeni svojim mislima, brigama. Nema pozdravljanja, nema osmijeha. Čut ćete samo ispriku kada vas tko slučajno dotakne ili se sudari s vama. Rijetko ćete vidjeti poznato lice, iako nas Hercegovaca ima više tisuća. No, i mi smo se otuđili, možda ja ponajviše, jer sam davno otišao od kuće i rijetko se vraćao starom kraju. Samo ponekad posjećivao sam majku.
Idem munchenskim ulicama, a osmijeh mi ne silazi s lica. Pokraj mene korača moja supruga Katica, vodeći za ruku trogodišnju Anđelku, a petogodišnji Mario vješa se meni o ruku. Ne mogu ga nagovoriti da pristojno hoda. Zaskakuje se uza me i stalno me nešto zapitkuje. Povremeno zastajem, jer Mario upre u nešto prstom i traži objašnjenje. Takva naša šetnja živcira moju suprugu, no ona zna da su mi djeca važnija od svega i da ja u ovome uživam. Zbog moje ljubavi i brige za djecu, već pet godina za redom u neboderu gdje stanujemo proglašavaju me ocem godine. To susjedi čine iz zabave, ali ja sam ponosan na taj izbor, jer želim i hoću biti najbolji tata na svijetu.
Osim dvoje naše djece koju smo supruga i ja poveli u kupnju, imamo još odrasloga sina Tadiju i godinu dana mlađu kćer Karolinu. Oni subotom imaju svojih obveza. Katica i ja danas smo izišli u grad s posebnom nakanom: razgledati izloge i kupiti božićne darove za našu djecu i djecu naših susjeda i prijatelja. Nismo bogati, ali običaj darivanja nikad ne propuštamo. Uz to, naš najstariji sin uskoro će postati punoljetan i ja ga želim iznenaditi skupim darom: novim autom. Svojim dobrim učenjem i uzornim ponašanjem moj je Tadija to zaslužio. Iako Katica ne misli tako, ja imam svoje razloge koje ona nikada neće razumjeti.
Katicu sam upoznao ovdje u Njemačkoj. U to vrijeme već sam dvije godine radio gipserske poslove, a to znači najteži posao koji se može zamisliti, ali i najbolje plaćen. Dvije godine teškoga rada i života u baraci omogućili su mi da se konačno odjenem kao ostali mladići, iziđem u gostionicu i platim piće iz svoga džepa. Uštedio sam i za vozački ispit i za auto. Ništa mi više nije trebalo, ostvario sam san koji sam sanjao dvadesetak godina. Ispunio sam i san moje sirote majke, jer sam postao čovjek. A što sam bio do tada? O tome mi je teško i danas pričati.
Katica i Anđelka ulaze u veliki salon automobila, a Mario i ja idemo za njima. “Tata, ja ću ciklo!”, vrišti oduševljeno Mario i trči prema velikom biciklu.
“Imaš već tri u kući i molim te, Adame, nemoj kupovati još jedan!”, zapovjednim glasom viče moja supruga.
“Hoću veliki, novi!”, vrišti Mario i već se pentra na veliki bicikl. Katica i Anđelka razgledavaju automobile, a ja sjedam Marija na bicikl, i to baš ovaj veliki koji on još i ne može voziti. Ja ću to učiniti i biti sretan čovjek. Vozikam sina po velikom njemačkom salonu, a misli, sjećanja, i bez moje želje odlaze daleko, vraćaju me u djetinjstvo, u rane pedesete godine, kada me majka rodila u jednom hercegovačkom selu. Ono čega se ne sjećam ispričali su mi drugi. Nisam to želio niti volio slušati, bilo je previše bolno za moju dječju dušu. Ali, tko je za mene mario: bio sam goljo, mulac, kopilan, kako su kod nas zvali djecu rođenu izvan braka. A ja sam bio jedan od njih i jedan od rijetkih Adama (to ime su fratri pri krštenju davali muškoj izvanbračnoj djeci) u cijelom mjestu.
Moja, sad već pokojna majka Luca, Bog joj dao stotinu pokoja, bila je vrijedna i čestita žena. Udala se mlada za prvog susjeda i rodila sina. Njezin suprug Ante ode u rat, drugi svjetski, u domobrane, a da čestito nije sina ni vidio. Ubrzo na ratištu poginu. Moja majka ostade sa svekrvom i svekrom, s tri djevera i malenim sinom. Tko jadan, tko tužan, a ona oboje! Gdje nitko nije mogao, ona je morala, što nitko nije htio, ona je radila, išla “i u goru i po vodu”. U rijetkim prigodama, kada nije bilo težeg posla, išla je za ovcama i to joj je bio odmor. Vjerojatno i jest, jer samo tada ne bi bila pod prijekornim pogledom svekra i svekrve. A bila je mlada, i lijepa, i kažu vesele naravi, voljela društvo i, unatoč teretu, voljela život.
Ne znam, a nikada majku nisam ni pitao, je li voljela i naočitog susjeda Jerku, mladića iz bogate i ugledne obitelji. Živjeli su selo do sela. Ona mlada i zgodna udovica, a on tek stasali mladić kojemu je jedini posao u to vrijeme bio ići na livade i gledati pastirice. Zašto je od tolikih djevojaka odabrao baš moju majku, teško je znati. A kada je ostala trudna, krila je veliki trbuh dok se moglo skriti, a onda je pukla bruka i velika sramota. Svekar i svekrva istjerali su je iz kuće, a ona sirotica, da selo ne sazna, krila se u štali, gdje je po noći i spavala, a ujutro opet išla raditi, iako je bila u poodmakloj trudnoći. U štali sam i ja rođen, a onda su joj se svekar i svekrva “zbog Boga, ljudi i nevinog diteta” smilovali i primili je u kuću. Samo je moja majka znala kakve je muke s njima podnosila, ali mene je voljela i na mene pazila. Stariji brat bio je miljenik cijele obitelji, a ja sam za sve, osim za majku, bio kopile.
Moj otac Jerko, čim je selo počelo pričati o trudnoći moje majke, nestao je iz sela. Govorili su da je pobjegao preko granice, pa u Australiju, pa u Ameriku… Dvije godine ga nije bilo, a kada se pročulo da za Božić dolazi kući, moja je majka uzela mene za ruku i odvela me u kuću Jerkovog oca. Pričaju da me je strogi i bezosjećajni Martin, Jerkov otac, izbacio iz kuće dok se moja majka udaljavala. U majčinom srcu uvijek ima milosrđa i ona se vratila po mene.
Ja se toga ne sjećam, ali otkad znam za sebe, nikada se nisam smio primaknuti kući dida Martina, niti ući u nju. Uvijek se netko našao da me skloni Martinu s pogleda. Moj je otac doista za Božić došao kući i odmah se oženio djevojkom, prijateljicom moje majke. Prijateljstvo se prekinulo, a seoske žene imale su priče napretek. Majka i ja živjeli smo siromašno. Nakon poniženja koja je doživljavala, u mojoj majci je s vremenom proradio inat, pa me više nije skrivala, svuda me sa sobom vodila. Činila je to kako bi napakostila Martinu i Jerkovoj ženi, ali i Jerku, koji je nikada više nije pogledao. Niti jednom riječju nije dao naslutiti da sam ja njegov sin. A kažu da sam bio najljepši dečkić u selu, prava slika i prilika Jerkova. Tako je valjda Bog htio obilježiti oca, jer u to vrijeme moja majka nije znala za analizu krvi i utvrđivanje očinstva.
Moj otac Jerko, kojemu sam se uvijek sklanjao s puta, bio je nemiran duh, pa je prvi iz našega kraja otišao ili pobjegao u inozemstvo, na privremeni rad, kako se tada govorilo. Mnogi su mislili da će ga vratiti s granice, da će završiti u zatvoru. Međutim, on se snašao i za kratko vrijeme i drugi su krenuli za njim.
I dok se druga djeca s radošću sjećaju polaska u školu, za mene je to bio najtužniji dan. Ne znam kako je majka za tu prigodu nabavila za mene novu odjeću, samo znam da su mi sva djeca zavidjela. Kada smo ušli u učionicu, učiteljica je svakoga od nas pitala za ime oca (za ime majke nije pitala) i popisivala nas u neku bilježnicu. Preznojavao sam se, razmišljao o bijegu iz razreda, nisam znao što ću odgovoriti. Majka mi o ocu nikada nije govorila, ali su zato seoske žene i djeca znali sve o mome ocu i to redovito prepričavali.
“Čiji si tako lijep i uredan?”, trgnuo me iz razmišljanja učiteljičin glas.
“Ja sam … ja sam… svoje matere!”, na kraju sam bijesno povikao, a druga su se djeca počela podsmijavati.
“A otac, tko ti je otac?”, naivno je upitala učiteljica.
“Molim učiteljice, on je mulac, on je kopilan!”, nadvikivala su se djeca, a ja sam briznuo u plač i istrčao na polje. Sakrio sam se iza škole i plakao, plakao… Ne znam koliko dugo, jer sam zaspao, tek znam da me probudila dječja vika. Čim su me spazili, opet su me počeli zadirkivati, a ja sam trčao za njima, udarao ih šakama, bacao kamenje, sve dok neki ljudi nisu naišli putom, razdvojili nas i zaprijetili da će nas prijaviti učiteljici. Kod kuće me čekala nova neugodnost. Netko je majci već dojavio da sam tukao djecu i tada, prvi put, majka me ošamarila i izvikala se na mene:
“Neka te draže, neka ti govore što god hoće, govori i ti njima, ali ih ne smiješ tući! Neću se ja zbog tebe s cijelim selom zavaditi!”
“Ali, majko, oni govore da sam mulac i kopilan!”, rekao sam kroz plač.
“Neka govore, sine, ti imaš svoju majku. Neka si ti meni živ i zdrav, i neka si kopilan. Ljepši si i pametniji od njih sviju”, u bijesu je vikala majka toliko glasno da su je čule žene u selu. Poljubila me majka i zalupila vratima. Uzela me u naručje i plakala, a plakao sam i ja, a nisam bio žalostan. Plakao sam od miline i topline majčina krila i ruke koja me milovala. Kako sam volio svoju majku tada, ali i poslije, uvijek!
Prolazili su školski dani i godine, a ja sam bio najbolji učenik u školi. Majka je živjela za roditeljske sastanke na kojima bi slušala pohvale i ponosno gledala ostale roditelje. Mene su djeca i dalje zvala mulcem, a ja sam to prihvatio kao nadimak i čak se odzivao kada bi me tako zvali. No, imao sam svoju veliku, tajnu patnju, koju sam skrivao od svih, čak i od majke. Moju je dječačku dušu ta patnja pogađala do boli, koju sam čak i tjelesno osjećao. Naime, kada bi se bližio Božić ili Uskrs i kada su ljudi iz Njemačke dolazili kući s punim kovčezima darova za svoju djecu, s punim vrećicama šarenih bombona, ja sam bježao iz sela, jer nisam mogao gledati radost te djece, niti sažaljive poglede njihovih majki koje su mi pružale bombon kao da mi daju veliko blago. Ako bih se ipak zatekao u selu kada bi tko stigao iz inozemstva, obično sam, uz dobiveni slatkiš, čuo i ono: “Je li ti ćaća išta donio?”, a zatim bi se svi smijali i namigivali. A ja sam sve znao, nisam bio više dijete.
Moj je otac prvi u selo dovezao auto iz inozemstva i svi su se sjatili vidjeti to čudo , djeca osobito. Dodirivali su auto rukama, zagledali kotače, ogledala, brisače na staklu, a Jerkovi sinovi sjedili su u autu kao kraljevi. Kako sam im tada zavidio, kako sam ih mrzio gledajući iz daleka, skriven. Razmišljao sam o tome da se primaknem skupini i glasno viknem: “To je auto i moga ćaće, hoću i ja unutra!”, ali bih pomislio na majku i odustao. Noćima sam sanjao kako me Jerko sustiže na putu u školu, zaustavlja auto i sjeda me pokraj sebe. Lijepi i pusti sni.
Brzo su prošle četiri godine školovanja u selu. U peti sam razred putovao u grad, dvadeset kilometara udaljen od našega sela. Zbog udaljenosti malo je djece nastavljalo školovanje. A ja sam se želio školovati, jer mi je majka objasnila da u kući ne mogu ostati i da mi ne pripada ni kuća ni imanje. Po tri sata sam pješačio do škole, a isto i nazad. Najčešće sam pješačio sam, jer su druga djeca imala bicikle. Ponekad bi se netko od njih smilovao i sjeo me pored sebe, a ja sam, zauzvrat, morao takvima pisati zadaće ili činiti druge usluge. Ponekad bi mi se posrećilo da me u auto primi nepoznati vozač, a to je za mene bio doživljaj, blagdan. Ako sam išta u to vrijeme silno želio, bio je to bicikl. Ali, daj Bože, majka nije imala novca ni za dobre cipele. Ipak sam, mučeći se, tako dogurao do osmog razreda. Učiti mi je bilo najlakše, a teško mi je bilo pješačiti do škole.
Nekako oko Božića u osmom razredu rano ujutro krenuo sam u školu. Još je bio mrak. Sišao sam na cestu i uputio se prema gradu. Najednom me je obasjalo svjetlo, a začuo sam i zvuk auta iza sebe, pa naglu škripu kočnica. Vozilo je stalo tik uz mene! Pogledao sam: moj otac Jerko otvara vrata i zove me u auto? Zbunio sam se, nisam znao sanjam li ili se to stvarno događa! Noge mi se ukočile i ni makac! Jerko je izišao iz auta, prišao mi, rekao da uđem u auto i da se ne bojim jer me nitko neće vidjeti. Noge su mi bile teže od olova, ali sam nekako ušao i sjeo do Jerka, a od straha i iznenadne sreće nisam mogao govoriti.
Pitao me kako je u školi, što ću kada završim osmi razred i još je nešto govorio, a ja sam pognute glave gledao u svoje raskinute cipele, pokušavao skupiti noge da ih Jerko ne vidi i mrmljao odgovore na njegova pitanja. Nisam se usudio pogledati ga u lice. Prvi smo stigli do škole, dva sata prije nastave.
“Bi li želio imati bicikl?”, najednom me upitao Jerko, rukom mi dotakao bradu, kao da me želio pomilovati i zagledao mi se u oči. Zanijemio sam, usta nikako da se otvore. Kimnuo sam glavom. Jerko se mašio u džep i brzo mi bacio na koljena tisuću njemačkih maraka.
“Uzmi to, kupi bicikl i nikomu ništa ne govori. Nisi me vidio, nisi me čuo, pametno moje momče, dragi moj sine!”
Pogledao sam u Jerka. Oči su mi zasuzile, a neki neobičan, blag smiješak prešao mu je preko usana. Bez riječi sam uzeo novac i izišao iz auta. Jerko je otvorio prozor, htio mi je još nešto reći, a suze su ga gušile. Samo je mahnuo rukom. Kratko je zasvirala sirena, a ja sam još dugo gledao za autom i Jerkovom rukom podignutom na pozdrav. Taj sam dan bio u oblacima, nikoga nisam vidio niti primjećivao. Bio sam u nekom drugom svijetu. Ranije sam izišao iz škole i uputio se kući, razmišljajući kako će majka reagirati na ono što mi se dogodilo. Ispričao sam joj sve, možda i više i ljepše nego što je uistinu bilo. Sjećam se da sam na kraju izmislio kako je Jerko rekao da pozdravim majku.
“Sine, ovo što si meni ispričao, nikomu više ne smiješ i ne razmišljaj o Jerki! Kupi bicikl i reci da ti je dar od ujaka. Ostatak novca čuvaj, trebat će nam!”, nekako tiho, promuklim i isprekidanim glasom, rekla je majka.
Kupio sam bicikl, najljepši i najveći koji je bio u gradu. Svi su mi zavidjeli, a ja sam prvi put u životu imao nešto svoje, vrijedno. I ne samo bicikl, nego i očev pogled i njegov dodir na mome licu. I sada kada se toga sjetim, osjećam da me žari, da mi trnci prolaze bradom. Od toga jedinog susreta s ocem nije prošlo dugo, a u selo je stigao brzojav da je Jerko poginuo na radilištu. Duša mi je plakala, ali suza nije bilo. I majka je bila tužna, ali nitko to nije smio primijetiti.
Prošle su godine od tada. Čim sam završio srednju školu, otišao sam u Njemačku, iako se majka tomu protivila. Kad sam nakon dvije godine u selo došao autom, žene su poluglasno govorile: “Baš je lijep i silan, isti pokojni Jerko. Bože moj, kako se ovako umetnuo na njega”. O, kako sam želio da to govore glasno! Majka je bila sretna. Svaki sam je dan vozao u autu, neka selo vidi!
Katicu sam upoznao u Njemačkoj. Bila je medicinska sestra rodom iz Zadra. Bila je to ljubav na prvi pogled. Zabavljali smo se pola godine, kad mi je jednoga dana rekla: “Adame, ja sam trudna! Nije ucjena, ne moraš me ženiti, ali ja tebe volim, željela sam tvoje dijete i moja se želja ostvarila!”.
“Katice, ako je to istina, ja sam najsretniji čovjek na svijetu! Ako se ne želiš udati za mene, ja hoću svoje dijete, ono je moje, ja sam otac i nitko mi moje dijete neće uzeti!”, vikao sam, a Katica me začuđeno gledala.
“Adame, smiri se, zašto vičeš? Nisam očekivala da me na takav način zaprosiš. Smisli nešto ljepše, romantičnije, kao u romanima”, govorila je Katica, dok je širila ruke prema meni.
“Volim te, Katice, čuvaj naše dijete, želim te zauvijek, želim dijete, hoću biti otac, dobar, najbolji!”, opet sam vikao i grlio Katicu.
Nije znala Katica, a možda nikada neće ni saznati, zašto sam tako neobuzdano vikao, zašto sam se toliko radovao. Ne zna Katica zašto je u mojoj kući u selu stari bicikl na počasnome mjestu, zašto ga redovito čistim, bojim, lakiram, ne zna zašto kradom milujem staro željezo. Ne zna Katica, a teško bi i razumjela moju priču, da su otac i bicikl u mome životu jedno, da su i otac i bicikl bili u mojim dječačkim snovima. Snovima koji su se ostvarili. Imao sam oca samo na trenutak, a ipak sam ga volio. Ma kako čudno bilo, znam da je i on volio mene i da me njegova ljubav uvijek pratila.
“Našli smo Tadiji auto. Mario, silazi s bicikla! Adame, pa nisi ti dijete, ostavite bicikl!”, dopire mi do ušiju Katičin glas i vraća me u stvarnost, lijepu. Ja svojoj djeci želim stvarnost još ljepšu i zato veselo govorim Katici:” Draga, kupit ću Tadiji auto, ali i Mariju bicikl! Nemoj i ne možeš mi zabraniti!”
“Adame, ponekad te ne razumijem, ponašaš se kao dijete!”.
“Volim te Katice, ne moraš me razumjeti da bi i ti mene voljela, znam da me voliš ovakvoga kakav jesam, i neka bude tako!”, pjevušim glasno Katici i vozim Marija na biciklu prema blagajni u velikom njemačkom salonu vozila.
www.tomislavnews.com/Ljuba Đikić
