ANĐA PERIĆ VUJEVIĆ: Božićne čestitke nekada i danas

Kada te uhvati nostalgija u predbožićno vrijeme znaš da se negdje iza leđa šulja i prikrada neka ko fol ozbiljna brojka na krivulji života.

Ne volim izjave ” u moje vrijeme bilo bolje, ovako, onako.. ” svako vrijeme ima svoje draži. Ja sam eto odrasla u vremenu nekom lipom u kojem su se čestitke za Božić pisale rukom i slale poštom. Bile su nekako kratke, tople i osobne. Kao dijete sam obožavala to vrijeme slanja i isčekivanja čestitki. Did bi ih obično kupio u župnom uredu i svojim starim drhtavim rukama ispisao, zatim smo trebali otići u petnaestak kilometara udaljenu poštu da ih pošaljemo. Kad smo se već zatekli u maloj pošti trebalo je zamoliti Ivu poštara da mu nazove sina u dalekoj Australiji. Ivo je bio visok, mršav i drag čovjek kojemu je kažiprst desne ruke potpuno otanjio od vrtnje kruga na telefonskom aparatu, takve detalje djeca pamte.

Kad sam malo odrasla izmolila sam dida da pišem adrese na čestitke, pa mi je dopustio da svojim švrakopisom lijeve ruke zakofrčim ulicu i grad.

Bila sam sva važna zbog toga. Rekli bi neki novi klinci neš ti važnosti!

Za snježnih zimskih dana bi stajala na prozoru osluškujući kad će Roki žestoko zalajati jer to je bio siguran znak da je poštar u blizini i da stižu čestitke. Cijela istina je da psi ne vole poštare, bar ovi naši zdravoseoski koji su ispred kuće u dvorištu, možda i oni protestiraju protiv računa u poštarevoj velikoj torbi. Dogodi se tako da poštar spašavajući glavu od pasa baci i čestitke i račune i Staninu penziju pred prvu kuću u komšiluk pa se vi razdijelite kome što ide.

Božićne čestitke sam godinama čuvala i skupljala ko blago. Znala sam kako izgledaju one iz Australije, kakve su im u Dojčlandu, kakav je rukopis tetke iz Slavonije, a koji stil pisanja njeguju oni iz Zagreba i Splita. Svaka je bila originalna i posebna na svoj način. Nažalost to blago čestitki i fotografija sam ostavila 92. godine i više ih nikad nisam vidjela. Ali još pamtim adrese koje sam ispisivala. Da sad krenem u Slavoniju ne treba mi navigacija za pronaći moju dragu tetu jer su adresa i kućni broj pohranjeni duboko u dječju memoriju.

Ok…dosta nostalgije!

Drugo vrijeme je i nova pravila.

Sada čestitke za Božić šaljemo putem društvenih mreža, mobitelom i samo rijetki boemi u papirnatom obliku. Zahvaljujući tehničkom napretku napišemo jednu univerzalnu čestitku, klik prstićem u sve kontakte u imeniku i tra la la posao odrađen u čas posla. Nema osobnog oslovljavanja tipa draga Cvita, Ante, Mate..nema posebnih toplih želja, ukratko fali zeru duše! Usput čestitamo Božić i kontaktima islamske, židovske i pravoslavne vjeroispovijesti. Šta će ljudi pristojno odgovore fala također

i ne zamjere jer je svima jasno da tehnika samo odrađuje zadano.

Nema vremena, nema vremena….svi unedogled ponavljamo istu mantru. Ako zaista u ovo Božićno vrijeme duha i duše nemamo vremena barem za unijeti u čestitku ono draga i dragi onda bolje da ih ne šaljemo onako bez duše i reda radi. Jer ako ti netko nije drag i bitan čemu “laprdanje” samo radi zadovoljenja forme. Zastanimo na tren i upitajmo se jesmo li se pretvorili u robove, a onaj koji dolazi nas oslobodio svakoga ropstva.

Gle čuda – ipak dobijem svaku godinu Božićnu čestitku u papirnatom obliku. Nu…piše mi neki Muller, ne znam čovika al fala mu di čuo i ne čuo. Fini papir, pozlata rekao bi moj did “nemačka je to kvaliteta žalosna ti majka”. Kontam aj neka me se bar netko sjetio iako piše njemački pa ću sad kod ćaća na prijevod. Fini neki gospodin taj Muller

Bilo kako bilo, dobre želje i čestitke su uvijek dobro došle u svim oblicima.

Ali ja ipak najviše volim rukom pisanu riječ, komadić papira i zrno duše.

Draga…Dragi… Sretan i blagoslovljen Božić