ČEKIRANJE
Poznajem jednu ženu koja se sprema da poleti.
Ona oduvijek ima krila za let al’ nikako da zapuše njen vjetar.
Neprestano je u pokretu.
Obilazi U-Bhan, S-Bhan, stanice, kolodvore, zračne luke.
Još uvijek putuje k svom odredištu.
Nju nitko ne dočekuje.
Nju nitko ne ispraća.
Znam da nemire svoje ostavlja u čekaonicama.
Znam da čezne za sigurnim rukama,
da netko joj pomogne sa umornih ramena zbaciti teret, olakšati muke.
Zavirim joj u dušu i čekiram se.
U srce joj zavirim i čekiram se.
Njena dobrota miriše intenzivnije od nekada na ognjištu pržene kave moje majke.
Snažna je kao zemlja, najplodnija,
ona što obilato rađa i nikad iz nje korov ne niče.
Preplivala je veliku rijeku, tamo gdje su obale najudaljenije jedna od druge a korito najdublje,
gdje se samo rijetki momci usude.
Znam tu ženu
satkanu od ljubavi i dobrote.
Kad poželim biti samo čovjek
sjednem do nje u čekaonicu
i čekiram se.
Ante M. V.
www.tomislavnews.com
