KAMENA KUĆA DIDA MOGA
Nigdje ne nađoh toliko topline kao iza hladnog kamena stare kuće dida moga, niti mi išta ugrija ručice, ruke, kao veliki dlanovi požutjelih prstiju od duvana tog dragog starca.
Kako me svaki put ispuni tugom praznina napuštenog doma njegova kad gurnem vrata da se otvore a dočekaju me porušene prizide i nabacane odbačene stvari.
Od sve topline koja ogrija svakog tko uđe iza tih vrata ostade samo čađa na vanjskim zidovima iznad ognjišta kojeg više niti nema.
Nigdje ne vidjeh deblju otvorenu knjigu nit ikad čuh toliko zanimljivih priča kao kod samoukog dida Ante, imenjaka moga, čije ime mi nadjenuše, a s toliko ponosa ga nosim.
Dovlačim maglovite slike sjećanja ne bi li uveo red u ovaj nekad skladni topli dom. Ništa ne ostade od te jedne sobe koja bijaše sve: dnevna, kuhinja, spavaonica i po potrebi radna, ni sećije na kojoj je did znao ležati često, na kojoj je čitao, slušao radio, motao svoje škije, niti starog fijakere šporete uz kojeg bi zimi baba sušila mokre dječje suknene čarape, nema tronožaca stolaca s kojih smo mi nestašni mališani znali padati kad bi se zaljuljali, niti drvenih kreveta, ni petruljače na zidu, niti velike okrugle sinije na kojoj često bijaše mjesto metalnoj kutiji s duvanom i papirićima za cigarete (ćatima) uz koje bi uvijek stajao fajercag, nema ni didova pribora za brijanje kojeg su činili kožni vojnički remen, ustra i mali komad razbijenog ogledala. Gledam u zazidani prozor ispod kojeg je stajao babin drveni sanduka u kojem je čuvala po neku naranču za nas dicu i svoje ukopno ruho.
Drveni kapci na prozorima zauvijek su odavno zatvoreni kao i očni dida i babe tako da se sunčeva svjetlost probije tek kroz raspukline u drvu, a raspukline u mom umu propuste drage slike, mirise, tad oživi sve i umjesto tinitusa u svojim ušima začujem škipu starog poda pod didovim korakom.
– Evo sokolova moji !
-Dođite da vas did ugrije.
Raširene duge ruke didove mogle su zagrliti svu promrzlu dicu kolikogod da nas je upalo u njegovu kuću.
– Pričaj nam dide ! dreknu li bi svi u glas.
Stojim tako na sred devastiranog doma i čujam one iste glasove dida i babe sjedinjene u molitvi “…moli za nas griješnike na času smrti naše…amen ! ” kako se probija kroz raspukline vremena, brišem suze i pitam se : Pa Bože, zar onoliko vatre života ovog doma ode s dimom zauvijek i ostade samo čađa na zidovima ispod kojih nekad biješe korjenje stabla velikog javora i ognjište
s takvom toplinom koje nikad i nigdje više ne nađoh.
Ante Miškić Vabec/U spomen didu mome Adži
www.tomislavnews.com
