PISMO DJEVOJČICI
Zauvijek će ostati živa slika tog ranoproljetnog tmurnog jutra na terasi ispred male kuće s lovačkim krovom iznad Rastoka. Izašao sam zapaliti prvu cigaru tog dana. Samo što sam ih za sobom zatvorio i našao se ispred kuće začula se škripa starih drvenih vrata.
Naglo se okrenem.
Preda mnom je stajala mala plava djevojčica znatiželjnih očiju. Nije mogla imati više od pet ili šest godina. Buljila je u stranca u vlastitu dvorištu nekoliko trenutaka prije nego je ispalila prvu rečenicu : ” Jesi li ti naš prijatelj? “
Zatečen tonom u glasu i tako izravnim pitanjem potvrdno sam odgovorio – “Da!”
– A od kud si došao?
– Sviđa li ti se ovdje?
– Je l’ ti l’jepa moja seka.
Redala su se pitanja male djevojčice koju sam upoznao jučer. Po dolasku u njihovu kuću.
Gordana mi je predstavila svoju majku Anu i malu sestru Antoniju.
Razoružala me svojim zagonetnim smijuljenjem.
Iako su pitanja bila toliko izravna i precizna, primjerenija nekom policijskom inspektoru nego djetetu te dobi osjećao sam toliko puno simpatija za to dijete.
Ne zadržah se više od tog dana i jedne prospavane noći kod njih.
Život je tako htio da se dobrih deset godina poslije opet susretnemo na istom mjestu, samo ovaj put u drugačijim okolnostima.
Ja uz svoju ženu, njena sestra uz svog muža, a ona zaogrnuta radošću što smo svi na okupu.
Izrasla je u prekrasnu mladu djevojku s istim onim dražesnim smiješkom, toplih znatiželjnih očiju.
Prebrzo je prošlo narednih šesnaest godina otkako se ne susrećemo više.
Jučer su mi uručili otkaz u firmi neki stranci, firmi koju su i moje ruke gradile, od koje se tako teško rastajem.
Život mi nudi novi početak za koji pokušavam smoći snage.
Dok ovo pišem ona zamišlja da je negdje u crkvi, smiješi se onim istim prekrasnim smiješkom obećavajući vjernost svom mužu.
Njena sestra je negdje u blizini i valjda i sama razmišlja da je vrijeme da svoj brak prepusti Božjem blagoslovu.
Mi smo bili spriječeni nazočiti sutrašnjem slavlju iz tko zna koliko i kojih razloga.
Moja draga žena treba doći s djecom do mene baš danas, a ja umjesto da pospremim po kući i ubacim robu u ormar vadim neke davno spremljene slike i puštam emocijama da rasplaču u meni ovo što mi ne da odrasti.
Ostat ćeš zauvijek najsimpatičnije dijete koje me svojom znatiželjom izulo iz cipela.
Kad skineš tu vjenčanicu ne daj da se i osmijeh skine s tvog lica, nosi ga kao što nosim ja ovu sličicu, zauvijek.
Sretno Tonka.
Ante Miškić Vabec
www.tomislavnews.com
