Podigla je glavu.
Probola me pogledom.
Začuđeni izraz njenog lica govorio je više no što su nijeme usne mogle reći.
Ostao sam i sam u čudu, zatečen onim što vidim.
Bilo je pol’ bijela dana, zimskod dana.
Škripio je snijeg pod nogama,
škripile su ‘rđave baglame na mojim emtivnim vratima.
Žamor prolaznika pojačavao zujanje orojenih misli u mojoj glavi.
Pa…zar sam toliko pogriješio?
Naglo se okrenula, protrčala kroz ugaženu bijelinu i nestala iza ugla oronule stare zgrade.
Mislio sam da ću tim pitanjem zbaciti sav teret kojeg nosim već duže vrijeme a sad se kao debeli bijeli prekrivač s okolnih zgrada sve srušilo na mene.
A samo ju htjedoh uzeti za ruku.
A samo ju htjedoh zagrliti.
A samo htjedoh uvući svoje promezle ruke u njen topli vuneni džemper.
A samo htjedoh de se privije uz mene i osjeti koliko zaljubljeno srce može lupati kad pokuša iskočiti.
Nestala je iza ugla oronule zgrade.
Nestala je mladost.
Oronuo je svijet.
Oronuli smo mi.
Ostao je zamrznut taj trenutak.
Ostao je poljubac u zraku s okusom leda.
Ostalo je vječno pitanje:
Pa…zar sam toliko pogriješio?
Ante Miškić Vabec/Poezija Zaleđena Suza
www.tomislavnews.com
