PORTRET JESENI
Možda ipak pronađem pjesmu za tebe,
skrojim stihove po tvom kroju,
one što će ti stajati kao saliveni,
možda napišem do sad najljepšu za tebe,
pjesmu, baš ove jeseni.
Mogao bih posuditi krila neke ptice,
da preletim nepregledna polja
u maglama,
tamo gdje se ljube nebo i oranice,
tamo gdje lete moje misli selice.
Mogao bih uraniti da pokupim rosu kojom ću ti umiti lice,
ubrati šafrane kojima ćeš poljubičastiti sjene oko očiju, bakrene krošnje, zanjihane vjetrom kao ekstenzije zaplesti u tvoju kosu.
Posudio bi koju kap od kiše
da ju u tvom oku vidim kao suzu svoju.
Ubrao bi boju sa šepurine da ti porumenim lice.
Reljefne planine u daljini u grudi i bedra ti slio
a tmur tašt zaodjenuo bih ti kao plašt.
Poljem je došla, spustila se na svaku granu,
u svakom plodu što ga slašću kiti,
jesen je, šteta što smo tako predaleko
na odvojenim stablima samo različiti listići sviti.
Ako ovo bude samo još jedna pjesma za koju ne mariš.
Ako su ovo stihovi umišljenog poete što se naklonio tvojoj sjeni,
pa neka, ostat će barem slika naslikana stihom u bojama jeseni.
Ante Miškić Vabec
www.tomislavnews.com
