IZ ŠKRINJE SJEĆANJA
Rođen sam pod tihim svodom zvjezdanog neba, ondje gdje se nebo plavi nad zelenim planinama, a zemlja diše mirisima kamenjara i plodnih polja. Bio je to kraj blizu najljepšeg mora, gdje i sol ima okus djetinjstva, a vjetar nosi šapat predaka. Odmalena sam znao — pripadam toj zemlji. Ljubio sam je ne iz obaveze, nego iz duše, iz one iskonske sile koja se rađa samo iz prave ljubavi. Moj je dah bio njen, moje su usne znale poljubiti i prašinu njenih putova.
Grlio sam je u noćima kada mjesečina rasipa srebro po livadama, a zrikavci pjevaju ljeto kao da nikada neće proći. Rastao sam s njom, s tim pejzažima u krvi. Svaki mi je korak bio pjesma, svaki cvijet — prijatelj. Još kao dječak znao sam: ona je moj svijet, moja sudbina, moja istina. U očima sam je nosio kud god da sam krenuo. I kad bi me život bacio na daleke strane, srce je stremilo natrag, kao što bura juri niz obronke — brzo, divlje, nezaustavljivo.
I tamo, pod sjenama trešanja u cvatu, dogodile su se i prve mladenačke ljubavi. Nježno i nespretno, kako to samo mladost zna, doticao sam ruku one što mi je jednim pogledom uzburkala cijeli svijet. Ispod rascvjetanih bagrema, uz šapate Zavelimskih izvora i smijeh skriven iza dlanova, zaljubljivalo se srce prvi put, čisto i bez računice. Ta sjećanja nisu izblijedjela — još uvijek ih nosim kao miris u zraku pred oluju, kao boju treperavih očiju u suton. One su bile prvi okus čežnje, prvi dodir vječnosti u prolaznosti dana.
Noći moga zavičaja bile su čarolije. Zvijezde su treperile kao oči djevojčica koje se smiju na bunaru, a gusle su pratile i suze i smijeh, tugu i nadu. Sve je tamo disalo starom pjesmom i novim snovima. I danas, kad zatvorim oči, sve mi se vrati. Čujem zrikavce, slavuja poj, osjetim onu posebnu toplinu ljetne noći. I neka suza se spusti niz obraz, tiha i gorka, jer srce sanja povratak. Srce nikada nije otišlo.
Kad s tuđeg neba padne zvijezda, jedna mi želja u mislima zatreperi: da opet prođem tim starim stazama, da još jednom osjetim toplinu sunca na polju gdje sam nekad trčao bos. Moje srce, premoreno, ranjeno, puno tišine i daljine, traži svoj dom. Htjelo bi saviti gnijezdo pod granama koje poznaje. Samo da još jednom osjeti pjesmu slavuja u zoru, miris svježe rose na zemlji koju voli. Da mu samo bura sjeverna donese kišu jeseni — tu, gdje sve ima smisla.
Tamo gdje je sve počelo.
Gdje je i ljubav prvi put otvorila oči.
I gdje jedino može završiti.
U sjeni zelenih grana, podno mitske Zavelim planine.
Autor: Branko Šapina
www.tomislavnews.com
