Postoje ljubavi koje nastanu brzo, gotovo bez otpora. Dogode se u oku. Svjetlost padne pod pravim kutom, linija tijela se uskladi s nekom davnom čežnjom, lice se utisne u svijest poput slike koja traži da bude voljena. Mozak to odmah prepozna, imenuje, objasni. Kaže: lijepo je. Kaže: želim. I u toj brzini rađa se osjećaj koji ljudi često zovu ljubavlju.
Ali ta ljubav zna biti bučna. Traži potvrde, slike, dodire, posjedovanje. Ona je gladna, jer je nastala iz podražaja. Kad podražaj nestane – kad se slika promijeni, kad se navika ušulja – ona se povlači. Ne boli dugo, jer nikada nije sišla duboko.
Zatim dolazi srce. Ljudi mu se kunu, zaklinju se njime kao da je svetište. Govore: volim te iz sveg srca. A srce kuca jednako u čovjeku i u životinji, neumorno, poslušno, mišić koji zna samo jednu zapovijed – preživjeti. Srce reagira, ubrzava se, steže, širi. Ono osjeća, ali ne bira. Ono ne zna zašto.
I zato prava ljubav ne može započeti ni u oku ni u srcu.
Ona počinje tiho, ondje gdje nema riječi.
U duši.
Duša ne vidi odmah. Nju ne zanima oblik, ni boja, ni savršenstvo. Ona prepoznaje nešto što nema ime – pukotinu, toplinu, poznatost koja ne pripada ovom vremenu. Dogodi se trenutak koji se ne može objasniti: nečiji osmijeh traje djelić sekunde duže nego što bi trebao, treptaj oka pogodi točno tamo gdje si zaboravio da postojiš, šutnja između dvije rečenice postane važnija od svega izgovorenog.
I tada duša zadrhti.
Ne kao strast, nego kao sjećanje na nešto što nikada nisi svjesno živio. Ona tada, tek tada, dodirne srce. Ne da ga uzbudi, nego da ga omekša-ugrije. Srce počne kucati drugačije, ne brže – dublje. Iz tog ritma impulsi putuju prema očima i mozgu, ali sada s drugom zapovijedi: gledaj pažljivo, misli polako.
Mozak više ne objašnjava, nego sluša jer duša je ta koja bi trebala upravljati ljudskim bićem. Oko više ne traži ljepotu, nego istinu.
To je ljubav koja nema razloge. Ili ih ima toliko duboko da ih um nikada neće dohvatiti. Ona ne pita što dobivam, nego koga susrećem. I u tom susretu nema jamstava, ali ima smisla.
Možda je prava ljubav upravo to: trenutak kada se dvije duše, izgubljene u beskraju nepoznatoga, iznenada prepoznaju. Ne po imenu, ne po licu, nego po tišini koja između njih nastane – tišini u kojoj nema potrebe za dokazima.
Sve drugo je prolazno.
Ali kad se duše susretnu, i svijet, makar na tren, prestane biti slučajan.
Piše: Branko Šapina
www.tomislavnews.com/Foto ilustracija
