Svetom Ivanu na 24.06.
Na ovaj sveti dan s dubokom zahvalnošću uzdižemo srca Bogu i svetom Ivanu, našem nebeskom zaštitniku, koji nas već stoljećima prati i bdije nad župom Roško Polje. Ovaj blagdan nije samo datum u kalendaru, već živa nit koja nas sve povezuje – naše korijene, našu vjeru i našu neugaslu ljubav prema rodnoj zemlji.
Iako su vjetrovi povijesti bili nemilosrdni, raznoseći naše ljude diljem svijeta, naše srce i danas kuca za Roško Polje. Ta ljubav nije samo uspomena ili običaj; ona je snažna, neuništiva snaga koja nas drži zajedno, kao stijena što odolijeva svim olujama.
Podno drevnog grada Roga, kroz sve patnje i gubitke, odjekuju tišina i molitve koje je čuvao svaki kamen i svaka krošnja drveća. Sjećanje na turske i partizansko-komunističke pokolje, teške i bolne, i dalje nosimo u sebi, ali im nismo dopustili da slome naš duh. Naprotiv, iz pepela tih vremena izrasla je naša nada i neizmjerna snaga vjere.
Zahvaljujući hrabrim i predanim ljudima, poput fra Petra Kordića i fra Bone Šarića, ponovno smo podigli našu crkvu, a zvono koje je stoljećima šutjelo, sada zove na molitvu, na zajedništvo i na sjećanje. Njegov zvuk prolama se dolinama i brdima kao prvo zvono nakon stoljeća tišine u Hercegovini, noseći poruku da naša vjera nije nikada utihnula – ona živi u svakom od nas.
Među onima koji su ostavili neizbrisiv trag u našoj župi bio i kojeg treba posebno spomenuti jer je nepoznat široj javnosti i fra Šimun Filipović, redovnik i svećenik iz 18. stoljeća. Rođen 1732. godine u Seoni, nedaleko od Srebrenika, fra Šimun je službovao u nekoliko župa, uključujući Roško Polje, gdje je obnašao dužnost župnika. Poznat po svojoj pobožnosti i predanosti, posebno se istaknuo tijekom kuge, obilazeći bolesnike i udjeljujući im sakramente, često izlažući vlastiti život opasnosti .
Godine 1782., nakon dubokog duhovnog iskustva koje je doživio, fra Šimun se odlučuje povući iz svijeta i posvetiti se kontemplativnom životu. Odlazi u Ripatransone, u Italiji, gdje je živio u jednom od najstrožih samostana toga vremena. Tamo je postao uzorni redovnik, poznat po svojoj pobožnosti, poniznosti i strogom životu u pokori .
Fra Šimun je umro 9. svibnja 1802. godine, a ljudi su spontano počeli uzimati komadiće njegova habita i utjecati se njegovu zagovoru, jer su se događala uslišanja. Sedamdeset godina nakon njegove smrti, 1875. godine, pokrenut je postupak za proglašenje blaženim. Iako postupak nije dovršen zbog početka Prvog svjetskog rata, fra Šimun ostaje uzor svetosti i predanosti Bogu .
Danas, dok stojimo zajedno pod svetim svodom naše župne crkve Sv.Ivana, osjećamo snagu naših predaka, njihovu vjeru i ljubav koju nam ostaviše u naslijeđe. Naša župa simbolizira trajnost, povezanost i neugaslu čežnju za domom, gdje god nas život odnio. Ovdje je srce Rožana uvijek kod kuće – u molitvi, pjesmi, zajedništvu i nepokolebljivoj vjeri da će naš zavičaj uvijek biti i naša stijena, naša luka i naš dom.
www.tomislavnews.com/Piše: Branko Šapina/Foto arhiv
