Advent je u kućama gastarbajtera uvijek nekako dolazio tiše nego drugdje. Svijeće su gorjele, miris bukovine u starom šporetu i suhih kolača širio se prostorom, ali iza svega je stajala jedna praznina koja se nije mogla zakriti ni pjesmom ni svjetlom. Mi, djeca gastarbajtera, odrastali smo s tom prazninom kao s nevidljivim članom obitelji. Ona je sjedila za stolom, šutjela u kutu sobe i gledala nas dok smo odbrojavali dane do Božića.
Naši očevi, braća, ujaci i stričevi često su bili daleko. Tuđina je imala svoje zakone i svoje blagdane, a naši su se Božići nerijetko lomili o granice, smjene i preduge ceste koje nisu uvijek vodile kući. U djetinjstvu nismo znali imenovati tu tugu — samo smo osjećali da nešto nedostaje, da je stol prevelik, a tišina preglasna. Majke su tada znale reći: “Bit će dogodine”, kao da se nada može sačuvati u riječi.
A kako smo rasli, Adventi su postajali teži. Jedni su se vraćali rjeđe, a neki se više nisu vraćali nikada. Smrti su tiho ulazile u obitelj, najprije kao vijest, potom kao trajna odsutnost. Božić, taj obiteljski blagdan okupljanja i topline, počeo je nositi i ime onih kojih više nema. Svaka svijeća na adventskom vijencu gorjela je i za nekoga tko je nekad sjedio s nama, a sada je bio samo uspomena.
Ipak, u toj tuzi nikada nije nestala vjera. Naučili smo da Božić nije samo radost, nego i zagrljaj onoga što boli. Na sam Božić, kada bi zvona zazvonila i noć se spustila nad kuće naših predaka, znali smo da nismo sami. U jaslicama, u tom malom, krhkom Djetetu, prepoznavali smo vlastitu priču: rođenje u skromnosti, daljinu, nesigurnost, ali i nadu koja ne umire.
Zagrlili bismo svoja nedostajanja kao što se grli dijete — nježno, s oprezom, ali iskreno. Tuga je bila prisutna, ali nije bila bez smisla. U njoj je bila zahvalnost za one koji su nas voljeli, za običaje koje smo naslijedili, za stol koji je, unatoč svemu, i dalje okupljao žive i mrtve u istom sjećanju.
Tako smo dočekivali rođenje malog Isusa: s bolom u srcu i svjetlom u duši. Jer Božić nas je naučio da prava radost ne isključuje suze, nego ih posvećuje. I da je dom ponekad mjesto gdje nedostaje netko — ali i mjesto gdje se, unatoč svemu, uvijek iznova rađa nada.
Piše: Branko Šapina
www.tomislavnews.com
