U Širokom Brijegu je u Prvoj osnovnoj školi upriličen prigodan program povodom Dana hrvatskog jezika, koji je okupio učenike osnovnih i srednjih škola iz Županije Zapadnohercegovačke.
U kategoriji literarnih radova za osnovne škole prvo mjesto osvojila je Petra Sabljo, učenica osmog razreda Osnovne škole Ante Brune Bušića Rakitno za rad „Jezik roda moga“, koji objavljujemo, jer vrijedi!
JEZIK RODA MOGA
Svanuo je lip, sunčan dan. Onaj pravi hercegovački, kad sunce ogrije kamen, a zrak zamiriše na draču i vrisak.
Moj caca je već rano ustao i reka:
„Danac ćemo, dico, bez mobitela ko u stari vakat! Iđemo brdo, sić drače u Smrdjeljevom kršu.“
Nismo bili baš oduševljeni tom odlukom. Pogledali smo se i uzdahnuli, ali znali smo kad ćaća kaže, tako će bit. U njegovoj riči ima čvrstine, ali i ljubavi. Htio je da budemo skupa, da pričamo i radimo ko nekad.
Mater je dodala:
„Ja ću vam uzastranu donit ručak, pješke, ne autom!“
I did je krenuo s nama. Polako, ali ponosno, s noge na nogu. Njegove riči su tiše, ali nose težinu vrimena
Dok smo radili i sikli draču, lipo smo užinali u hladu jednog drveta. Komad kruva, slanine i luka ništa posebno, ali slađe od svega. Bez mobitela, bez žurbe, samo mi i naš razgovor.
Did je tada počeo pričat o svom djetinjstvu. Rekao je da je bilo teško, ali lipo. Nije bilo puno, ali bilo je poštenja i zajedništva. Pokazao nam je puteljak kroz krš, uski trag među kamenjem:
„Ovin san putem, dico, iša pješke u školu. Svaki dan, po kiši i po suncu.“
Gledali smo taj mali put i pokušavali zamisliti našeg dida kao dječaka, kako korača istim tim kamenom. U njegovim očima vidila se i tuga i ponos.
Tog dana sam shvatila da je jezik roda moga više od riči. To je uspomena na težak, ali čestit život. To su ćaća, mater i did. To je puteljak kroz krš, komad kruva u hladu i smij bez mobitela.
Možda naš govor nije savršen po knjigama, ali je savršen po srcu. U njemu živi moj kraj, moja obitelj i sve ono što jesam.
www.tomislavnews.com/Na fotografiji uz naslov: Ministrica kulture ZHŽ Daniela Perić i nagrađena učenica Petra Sabljo
