Od duvanjskog kamena do turopoljskih ravnica, od ikavice do kajkavice
U Maloj Buni kraj Velike Gorice proslavljen je 90. rođendan Darinke – Cure rođ. Pleić, rođene 1936. godine u Stipanjićima, u duvanjskom kraju. Okupila se njezina uža i šira obitelj te prijatelji, a slavlje je, iako daleko od rodne kuće, bilo snažno prožeto zavičajem, ikavicom i sjećanjima. Bio je to susret života, ljudi i krajeva – juga iz kojeg se poteklo i sjevera u kojem se ukorijenilo. Darinki je nekadašnji duvanjski fratar fra Stjepan Naletilić, koji je želio izići iz okvira duvanjskih imena, dao ime Darinka na krštenju. Na današji dan se spoznalo da je fratar krstitelj imao i proročko nadahnuće jer je Darinkin život upravo bio dar mnogima kroz njezinih 90 godina života. U duvanjskom kraju su je svi zvali Cura, a na sjeveru je bila Darinka.
Darinkin – Curin život – priča je kakvu su živjele mnoge žene duvanjskog kraja. Rano odrastanje, rad od djetinjstva, briga za mlađe, odgovornost koja se ne bira nego prihvaća. Kao djevojčica čuvala je stoku, kosila s ocem, odgajala braću i sestre, pošumljavala gole brežuljke stipanjićkog i prisojačkog kraja. Iz takvog djetinjstva i mladenaštva izrasla je čvrstoća koja ju je nosila cijeli život.
Foto arhiv Z.L.
Poput mnogih iz toga kraja, Cura odlazi trbuhom za kruhom u Njemačku. U velegradu na sjeveru Njemačke iz duvanjskog seoskog života dolazi mlada djevojka, brzo uči jezik, radi u kuhinji i bolnici te se snalazi u novoj sredini. Pripovijeda Cura da je imala podršku jer je bilo puno mladih, a tada već i obitelji iz duvanjskog kraja. Upravo ondje upoznaje svoga budućega supruga Franca, sjevernjaka iz Turopolja. Njihov je susret bio susret dvaju svjetova – Hercegovke iz krša i Turopoljca iz ravnice. Različiti krajevi, drukčiji govor i običaji, ali iste temeljne vrijednosti: rad, obitelj, poštenje i vjera. Taj se spoj pokazao čvrstim i plodnim. Cura je, kao žena juga, znala nositi težinu i odgovornost, ali je jednako tako prirodno prihvatila sjeverni dio Domovine. U Turopolju se ukorijenila, povezala s ljudima i stvorila dom. Sjever joj nije bio tuđ – postao je prostor života i pripadnosti.
Presudni trenutak njezina života dolazi s majčinstvom. Djeca postaju njezin apsolutni prioritet. Iako je imala mogućnost ostati u tuđini, Cura donosi odluku: odmah se vraća iz tuđine i ostaje u Domovini – zbog djece. Znala je da im treba majka, blizina, Domovina i sigurnost. Ta je odluka odredila sve što je slijedilo.
S dubokim je ponosom pratila životni put svojih sinova. Sina svećenika doživljavala je kao najveći Božji dar, ali jednako je bila ponosna i na drugoga sina, na njegov rad, odgovornost i obiteljski život.
Darinka – Cura bila je žena odgoja i prisutnosti. Odgajala je najprije braću i sestre, potom djecu u obitelji, zatim vlastitu djecu, a naposljetku unuke. Na proslavi njezina 90. rođendana upravo su djeca i unuci na poseban način zahvalili se brižnoj baki.
U njezinim se sjećanjima čuva cijeli jedan svijet koji polako nestaje i o kojem nam je Cura ovih dana pripovijedala: voda nošena s izvora (Mečeta), čatrnja ispred kuće, trap za krumpire, zime i rad u polju, skromnost i zajedništvo. To nisu samo osobna sjećanja, nego pamćenje jednoga kraja koje se prenijelo u nove generacije.
Danas, u visokoj dobi, Darinka – Cura dobro se drži i mentalno i fizički. Bistra uma, vedra duha, snažne prisutnosti i dalje je oslonac svojoj obitelji i svjedok jednog vremena. Njezina dugovječnost nije samo broj godina, nego plod života koji se darivao – obitelji, radu, vjeri i ljubavi.
Proslava njezina 90. rođendana bila je više od obiteljskog slavlja. Bila je to zahvala jednoj ženi i jednoj generaciji – ženama koje su spajale jug i sjever, vraćale se zbog djece i gradile dom ondje gdje su odlučile ostati.
Jer zavičaj nije samo mjesto rođenja, nego život koji povezuje.
I dok se pamte takvi životi i pričaju takve priče – Stipanjići žive!
Piše: s. Zdravka Leutar
www.tomislavnews.com/Foto: Z.L.
