Štovanje ovoga sveca povezano je s mnogo lijepih običaja kroz stoljeća, ali i s početcima kršćanstva. Naime, sv. Dujam bi prema srednjovjekovnoj predaji bio prvi salonitanski biskup. Ipak, kritička analiza povijesnih izvora te arheološka iskapanja, za koja najviše je zaslužan don Frane Bulić, pokazala su da je splitski svetac zaštitnik živio u Dioklecijanovo doba, krajem 3. i početkom 4. stoljeća, vremenu obilježenom snažnim progonima kršćana. Najveći broj povjesničara smatra kako je dokazano da je sv. Dujam podnio mučeništvo dana 10. travnja 304. godine. Zbog nemogućnosti velike fešte u korizmi, spomendan je premješten na 7. svibnja.
Blagdan Svetog Duje (Sudamja) duboko je ukorijenjen u tradiciju Splita i okolice, a uz nju se vežu i pomalo zaboravljeni običaji povezani s poljskim biljem.
Prema starim običajima, posebno u okolici Splita (Dugopolje, Klis…), ljudi su na misu u čast sv. Duji nosili maslinove grančice, klasove pšenice ili bukete poljskog bilja. To je simboliziralo zahvalnost za plodove zemlje i traženje blagoslova za poljoprivredu.
Tako su se crkvama šire mirisi kamilice, bosiljka, ružmarina i drugoga ljekovitoga bilja.
Sveti Duje štuje se i kao zaštitnik običnog puka među kojima su tada bili pretežno poljoprivrednici. U 3. i 4. stoljeću, kada je živio, većina stanovništva Salone bavila se upravo zemljom, maslinarstvom, vinogradarstvom i stočarstvom.
Tako se u nekim selima oko Splita, npr. u Poljicima, Dugopolju, Klisu običavalo na ovaj blagdan donositi plodove zemlje na blagoslov. Seljaci su ga znali moliti za kišu u suši ili za prestanak nevremena, posebno u vrijeme kada su vremenski uvjeti mogli uništiti cijeli urod, a što je za njih značilo život ili smrt od gladi.
U nekim zaseocima, ljudi su nosili maslinove grančice, klasove pšenice ili bukete poljskog bilja na misu u čast svetom Duji. Nakon mise, te blagoslovljene biljke su se često spremale u kuću ili polje, kao simbol Božje zaštite nad zemljom.
Kako je Split povijesno pomorski i ribarski grad, zaštita svetog Duje prenosi se i na sve one koji žive od mora, uključujući ribare. Mnogi ribari i pomorci iz okolice grada i tradicionalno su ga uzimali kao osobnog zaštitnika moleći se za mirno more i dobar ulov.
O novijem slavljenju blagdana sv. Duje može se pročitati u članku ʺSudamja – fjera sv. Dujeʺ autorice Tanje Ban iz Etnografskoga muzeja u Splitu:
– Uoči blagdana otvarala se raka sv. Duje, koja je zatvarana s dva ključa. Jedan je čuvao Kaptol, a drugi Općina i svečano bi ga donio gradonačelnik. U sumrak je na Rivi bilo mnoštvo naroda, a pred Katedralom i vratima od grada Varošanke i Lučanke donosile su u velikim pletenim košarama i prodavale specijalne tople bijele kolače, najslađi blagdanski kruh, kojeg su pokrivale vunenim pokrivačima da bi zadržao toplinu. A glazba bi do kasno u noć uveseljavala građane. Danima prije blagdana građani Splita bi uređivali i čistili svoje kuće, a roditelji bi imali dosta brige i posla oko pripremanja i kupovanja odjeće i obuće za djecu koja sudjeluju u procesiji. Na sam dan sv. Duje sve je bilo živo, limena glazba obilazila bi gradske ulice svirajući budnicu (koračnicu) da proslavi da veselu intonaciju i da ulije građanima vedro raspoloženje. Toga dana grad je bio prepun ljudi, kako Splićana, tako i onih s primorja i otoka, iz bliže i dalje okolice, sve do Livna i Glamoča, koji su se tu dolazili zabaviti, kupovati ili prodavati.
