Danas (22.rujna, 2017.) je u općinskoj vijećnici u Tomislavgradu premijerno prikazan dokumentarni film Emira Kapetanovića : „Potraga za sličnostima“, kojoj je nazočilo 30-tak gledatelja...
Nakon Tomislavgrada film će danas biti prikazan u još pet općina u B i H: Doboju – Jug, Sanskom Mostu, Ljubuškom, Loparama i Ribniku, općinama iz kojih su mladi sudjelovali u različitim kreativnim radionice u okviru zajedničkog kamp i kongresa u Sarajevu. Namjera ovoga druženja bila je zajednički istražiti i kreirati novo kulturno nasljeđe B i H. Kao rezultat ovih radionica, ovih istraživanja, ovoga druženja, snimljen je i ovaj film u kojemu je na neki način prikazan i život (mladih) u ovih šest općina. Film je producirao Magacin Kabare uz podršku Američkog veleposlanstva u Sarajevu.
Film je u Tomislavgradu prikazan u neadekvatnoj prostorije i tehničkim uvjetima, pa tomu pripisujemo slabu čujnost, odnosno neujednačenost tona, a film je amatersko djelo, pa razumijemo.
Odgledali smo film, a dan bi nam bio ljepši da nismo! Evo zašto: film je obojen sivim bojama, prevladava magla, sivilo, malodušje, ozbiljna lica, nigdje sunca, zvijezda, cvijeća, livada, širokih ulica, nema širokog osmijeha, vedre mladosti, bezbrižnosti kakvu bi mladost trebala nositi u sebi.
Možda je uistinu život mladih takav : mnogo sumorniji nego se na prvi pogled čini?! Svi oni u filmu imaju bezbroj želja : slobodu, mir, ljubav…a čovjek želi ono što nema!
Ne želeći analizirati odabrane kadrove i scene iz filma u svim gradovima koji su, na neki način , predstavljeni u ovome filmu, tek me “pogodiše” kadrovi iz Tomislavgrada: ruglo od robne kuće, starac sa štapom (dva kadra), mladić koji na štapu nosi zavežljaj i odlazi, slijedi priča o gastarbajterima…
Malo veselije je u školi i na Radio Tomislavgradu, ali sve u svemu-nevesela slika. I nije da nema veselih, barem nekoliko u Tomislavgradu, kojima se mogla razbiti ova otužnost.
Slično je i s Ljubuškim: djevojka priča što bi željela svomu gradu za desetak godina. Deset želja, čine se najnormalnijim za dostojan život, a ono, kad se probudi-samo pusti snovi!
Sličnosti su pronađene i u drugim mjestima-gradovima u filmu: mutne vode, oblačno nebo, prljav snijeg, brižna mladost, želje, ne neke posebne, ali za ovu mladež-puste želje!
Možda je takva i namjena-namjera filmova ovakvog sadržaja: međusobnim druženjima, razgovorima, razmjenom iskustava iz različitih sredina tražiti sličnosti i tragati za rješenjima, pa je, gledajući tako, ovaj dokumentarni film postigao svoj cilj, svrhu, opravdao snimanje i prikazivanje. Samo, mladi iz filma ne vide i ne nude rješenje, više su svjesni svoje bezperspektivnosti u ovakvoj zemlji i čini se-pomireni s tim?! Oni bi željeli da su rođeni u Švicarskoj, Njemačkoj…
A ne bi trebali, od njih se očekuje borbenost, vjera u bolju budućnost, truditi se ostvariti je, tragati i za sličnostima, ali biti svjesni kako različitost nije prepreka boljitku, nego nešto drugo.
Može zvučati nemilosrdno, ali bi bilo dobro da ovaj film ne gledaju mlađi od 20 godina jer će ih proći entuzijazam ako ga imaju, koji bi trebao biti imanentan mladim ljudima, a preporučili bismo ga političarima pogledati ga više puta, temeljito analizirati i, napokon, nešto uraditi kako bi vratili osmijeh ovoj lijepoj mladosti.
www.tomislavnews.com/ Foto: TN
