Subota (20. rujna, 2025.) je pri kraju ljeta, a Bog dao lijepo vrijeme, pa smo u osvit novoga dana krenuli iz Posušja prema sjeveru, do susjeda u Mesihovini, a to je već i susjedna općina, pa planiramo malo posnimiti ispod Zavelima pa kuda nas put odnese, imamo i nekog drugog posla osim snimanja, a to nije za pisanje, haha…
Razdanjiva se u Mesihovini, bacamo pogled na široko Duvanjsko polje, bijeli se što od rose, a možda malo i pomrazilo, uglavnom je mokro. Mesihovina u dubokom snu, pa vozimo dobrim putem prema dragom i uvijek živopisnom Rošku Polju.Imaju pokretnu tržnicu, traktor popravljaju u sred polja modernom tehnologijom. Ovdje je mraz zabijelio Roško polje, kao da je kasna jesen, a na jesen tek miriše. Snimamo drage i poznate motive, školu, crkvu, mitski Zavelim…
Ne zadržavamo se dugo, jer nas u Vranjačama čeka doručak kod Joze Prke, vlasnika Farme krava, jedan je od malobrojnih koji je ostao živjeti u Vranjačama. Oni koji dolaze u Vranjače moraju znati da ih čekaju ozbiljni, čvrsti, otresiti i odmjereni domaćini, tako je sve dok ne shvate namjere i razloge tvoga dolaska. Kad te upoznaju srdačno te prihvate i svaki put s osmijehom dočekaju. Kum u Vranjačama je kao brat, a prijateljstvo ima dozu svetosti. Ako si usamljen, tužan, prognan,… dođi u Vranjače. I kad si kriv, traže načina da te utješe i u određenoj mjeri ublažavaju krivnju opravdavajući razloge. Jozo ne propušta priliku ispričati nam priču o Boži Prki – Bojkanu (ako sam dobro zapamtio nadimak?) koji je pobjegao iz logora u Rusiji i pješke došao kući. Nekoliko pari cipela je poderao pješačeći, a neke dionice je išao i bos, ali to je neka druga priča. Jozina supruga Iva spremačica je u Osnovnoj školi Ivana Mažuranića u Tomislavgradu, u ponedjeljak joj je rođendan i zadnji dan u školi, a fešta je sutra! Ivi smo unaprijed čestitali, pozdravili se s dragim domaćinima.
Žurimo prema Gornjem Brišnku, velikom selu među brdima, a malo je stanovnika ostalo živjeti ovdje, a izgleda pitomo. U Gornjem Brišniku treba štogod prizalogajiti, ogladni se u ovim brdima.
Mara nas uputila starim kućama, fotografirali, obišli oko kuća, i op! ponovno pred Maru. “Za mila Isusa šta vas je, uvik neke trke kroz selo, mora da je i danas neko takmičenje?!Da sam znala da snimaš ne bi ti se javila, ne volim kad me svit gleda kroz to nešto”, govori nam glasno Mara iza brda cvijeća, kadifica.
Žurimo, čeka nas još mnogo posla, spuštamo se prema Donjem Brišniku, usput zastajući kod spomenika Mijatu Tomiću, najpoznatijem hajduku rođenom u Brišniku.
Snimamo, a u nama se budi sjećanje na davne dane kada je Mijat hajdukovao po Duvanjskom polju i Vran planini…u borbi s turskim osvajačima.
Lijepo bi bilo provesti cijeli dan u ovim lijepim selima, u brdima, u iskonskoj prirodi, iako nas dočekaše vjetrenjače, a nekako kao da i Mijatu nije svejedno kad mu zuje oko glave, ali šuti k’o zaliven, k’o spomenik!
www.tomislavnews.com/Tekst: Tomo R. i Ljuba Đ./ Foto: Tomo Raič
