Na Blidinje sam redovito odlazila po pet, šest puta godišnje od osamdesetih godine prošloga stoljeća, posjećivala ga i reportaže pisala i snimala u svako godišnje doba, a prije četiri godine nekako mi se zanepodalo…
I nikako ispasti prigoda posjetiti Blidinje, a nije da nisam sanjala ovaj zemaljski raj, udaljen samo tridesetak kilometara od Tomislavgrada, prisjećala se svih lijepih događanja koje sam ovdje doživjela, svih susreta s dragim ljudima.
Proteklog vikenda napokon mi se ukazala prigoda, s ugodnim društvom i po ugodnom vremenu, posjetiti Blidinje.
Dok se vozimo iz Tomislavgrada ispod podljubuških sela pričam mlađim suputnicima o Duvanjskom polju, o povijesti, o legendama, o ljepotama Ljubuše i Vrana, pričam im o prolazu između ove dvije planine-Grlima, koji je nekada bio strmi tjesnac kroz koji su prolazili konji natovareni drvima za ogrjev ili gvozdenim i gumenim konjskim kolima koja su se jedva ovuda provlačila, a najčešće bi konji izvrnuli i kola i drva, ponekad i ljudi stradavali. Sada je kroz Grla asfaltirana cesta, lijepo se voziti i u zelenili Vrana uživati.
Dok izlazimo na zaravan Svinjaču završavam događanjima iz nedavnog rata, o „cesti spasa“ preko Vrana. Njih zanimaju događaji iz rata, a ja imam ratne traume, pa im radije pričam o prijeratnom dolasku na Svinjaču, pričam o Borasovim curama, sestrama čobanicama : Ruži, Janji, Ljubi i Mari (ako se dobro sjećam imena) koje su i rođene na Svinjači i cijeli život tu provele čuvajući velika stada ovaca, praveći čuveni sir, prodajući janjce i od toga živjele. Bile sretne i zadovoljne, svakoga rado dočekivali, a nitko kod njih praznih ruku nije došao, niti od njih praznih ruku otišao. Dugo godina sam kod njih svraćala čuti životne mudrosti.
Stižemo na makadam, na Klanac, kojim se spuštamo prema Blidinjskom jezeru. Ta dva kilometra iz pravca Tomislavgrada nikako asfaltirat, a čujem da asfaltiranje treba početi svaki dan, ugovor potpisan, ali ne znamo što se čeka? Put je dobro nasut, ali su ljetni pljuskovi napravili velike rupe, pa nije baš ugodno voziti se poslije asfalta, a onda se sjetim kako je bilo prije 30-tak godina, pa…
Već se ugledalo jezero sa svojom srebreno-sivom površinom, ima mnogo vozila iz pravca Posušja, mi smo jedini s duvanjske strane, a vikend je pa nas malo čudi kako ljudi ne dolaze provesti ga u ovoj ljepoti.
Stižemo na asfalt oko jezera, uz jezero je nekoliko vozila i ribara koji su zagazili u jezero i love ribu. Vozač je usporio, a ja pričam o povijesti ovoga umjetnog jezera, bisera u srcu Blidinja, koje je, vjerojatno, nastalo djelom prirode i djelom ljudskih ruku prije, otprilike stoljeće i pol.
Ovdje sam bila i jezero snimala 1990. godine kada je jezero gotovo presušilo, bilo je vode samo u lokvicama na dnu, a ostalo ispucala zemlja. Sjećam se kako se pričalo da su nastale neke pukotine, propusti na dnu jezera, tada je napravljena brana i vjerojatno zatvoreni propusti i to je bila, koliko se zna, jedina godina, jedini put kad je jezero presušilo. Zastajemo kod usputne kapelice sv. Ante, ulazimo, pomolimo se za sve vozače, bacimo novčiće u škrinju i vozimo se prema Masnoj Luci.
Mnogo je pitanja od mojih mladih radoznalih suputnika, koji su prvi put na Blidinju i oduševljeni su, a meni se grlo osušilo od priče, i malo me steglo u grudima-stigla me sjećanja. Zanimljivo, na Blidinju vidimo samo nekoliko krava, a niti jedno stado ovaca, a podne je i nekada ih je bilo u ovo doba dana tisuće oko jezera, plandovale su, gdje su sada i ima li ih uopće?
Dobrim, asfaltnim putom spuštamo se kroz šumoviti kraj do Masne Luke, do tihe mirne Luke ispod Čvrsnice, ispod najvećeg vrha Pločno, od 2228 mnv. Veliko parkiralište, prekrasna crkva Svetog Ilije, velika župna kuća i dvor, zeleno i cvjetno dvorište, ma ljepota Božja!
Ulazimo u crkvu, prekrasno uređenu, sjedamo na klupe i uživamo u miru razgledajući umjetnička djela od vrata do oltara i zidova.
Na izlazu vidimo poznatu osobu i na trenutak se sjetimo – fra Ante Marić je to, dugo ga nismo vidjeli, ali smo se prepoznali. Srdačan susret nakon mnogo godina!
Sjetim se da sam negdje 1988. ili 1999. bila i Masnoj Luci i prenoćila. Bila je skromna i crkva i župni dvor, bio je tu fra Petar i kuharica Ruža, a ja dugo razgovarala s fra Blagom Karačićem, sada pokojnim. Koji mudar čovjek i koja životna priča! Nikada poslije ne sretoh tako blage oči, tako milozvučne riječi, takve očinske savjete, a koji su dolazili iz umjetničke, zaigrane duše, iz dječačke duše čovjeka u dubokoj starosti, pokoj mu duši rajskoj. Još uvijek negdje čuvam kasetu ovoga razgovora.
Moji suputnici ne daju mi zaroniti u sjećanje, u uspomene, pa iz Masne Luke vozimo prema Risovcu ispod Čvrsnice gdje su skijaške staze ispod kojih je veliki restoran „Staza“, sa svim mogućim objektima i ugođajima za potpuno uživanje i opuštanje gostiju, kojih ovdje ne manjka. U samom objektu je veliki restoran i kavana, tu je i igraonica za djecu, ispred objekta velika terasa, pa malo i veliko dječje igralište, bicikla, reli staze, konji za jahanje…
Gosti nama uglavnom nepoznati, ali meni ususret ide poznata osoba, gledam i ne vjerujem – Mijo Gašin, zaposlenik u Općini Tomislavgrad, tu je sa svojom obitelji. Ne vjerujem jer sam prije četiri godine na Blidinju srela ovoga istog čovjeka, a u gradu gdje smo susjedi ne sjećam se jesam li ga dvaput srela. Oboje se prisjetimo susreta od prije četiri godine, našalimo se kako se svake izborne godine sretnemo na Blidinju!
Odlučimo ručati u „Stazi“ i nismo pogriješili: ukusna hrana, obilate porcije, ljubazno osoblje. Konobar Mate uslužan, tu je, ali nije nametljiv. Mnogo je gostiju, čini nam se najviše njih iz Hercegovine, pobjegli iz ljetne vrućine u ovu svježinu, u ljepotu. I prilazi nam još jedno poznato lice, dugo se nismo vidjele, ali prof. Ivu Boškić, sada Pranjić, lako sam prepoznala, iako vodi dvoje male djece, dvojke, a suprug joj i veći sin ide pored nje. Još jedan ugodan susret.
Nakon dobrog objeda i plaćanja računa, nije ni skupo koliko je dobro, ako želite možete se žičarom voziti skijaškom stazom na brdu (uz pokaz računa!), na vrhu popiti piće u kafiću i spustiti se. Doživljaj za nezaborav, posebice za djecu!
Dan je podobro odmakao pa se vraćamo do „Hajdučkih vrleti“ na desert i piće, ali slobodnog stola nema, krcato je. Produžavamo do Kedžare, makadamskim, ali dobrim putom. Usput svraćamo na nekropolu stećaka u Dugopolju, a ja sam već umorna od pričanja o stećcima, pa o Divi, ali moji suputnici nikako se umorit od pitanja. Ulazimo u groblje na Kedžari, snimamo, zastajemo kod spomenika Dive mučenice, svi pod dojmom o sudbini mlade Ramkinje…
Sunce već žuri zapadu, a mi se vraćamo svom Tomislavgradu puni lijepih dojmova, a u meni jedno pitanje na koje nemam odgovor: na duvanjskoj strani Blidinja ništa novoga od Klanca do Hajdučkih vrleti, gotovo niti jedna nova vikendica, a sjećamo se da je negdje uoči rata ovaj duvanjski dio bio isparceliziran i parcele trebale biti prodavane, što bijaše od toga?
Pitat ćemo nekoga tko zna, a šteta da i na našoj strani nije niklo neko naselje, ugostiteljski objekt…
Napuštamo Blidinje, mašemo modrim šumama Modruše, uz želju da se što prije opet nađemo na Blidinju!
www.tomislavnews.com/ Tekst i foto : Ljuba Đikić
