Nagledali su se naši očevi lijesova svojih sinova. I previše. Cijelo dvadeseto stoljeće Balkana moglo bi se, kad bi se baš moralo, svesti na taj prizor: očevi koji, šutke gledaju kako im sinove polažu u zemlju. I ne samo na Balkanu.
Cijela europska povijest, kad oguliš sve careve, sve narodne fronte, sve brigade i pukovnije, svodi se na to.
Očevi nad sinovskim grobovima. I onda — ništa. Suza i muk.
Jer očevi nad grobovima ne govore. Nikada nisu.
To je jedno od najdubljih, najtiših, najprirodnijih antropoloških pravila. Pravilo starije od jezika i zakona, nepisanost starija od pisane povijesti.
Jer što bi roditelj tu mogao reći?
Smrt sina je ono za što svijet nema riječi. Nikada ih nije ni imao. Jer u toj pukotini između života i smrti — onoj u koju nitko ne silazi dobrovoljno — slomljena je ona najstarija nit očinske uloge. Nit zaštite. Nit smisla. Kad sin ode, otac više nema što štititi. Više nema koga nad kim bi bio otac. Makar imao deset sinova, on taj dan kad pokapa jednoga — kao da je izgubio sve. Jer nijedan otac ne broji sinove. Ne tješi se preostalim. U tom času svijet mu se sužava na taj jedan grob. I svaka rečenica koja bi tada mogla izaći — mogla bi biti opasna. Kao kletva. Poziv na osvetu, na krv. Ili pitanje protiv Boga, poretka svijeta, protiv samoga smisla života.
I zato je kultura, kroz tisućljeća, ocu u tom času oduzimala govor. Glas.
U najstarijim plemenskim obredima, kad bi sin poglavice pao u boju, nad njegovim grobom nisu govorili očevi. Govorili su drugi: vračevi, poglavari vijeća, pjesnici, oni čiji je glas mogao pretočiti bol u prihvatljivu priču za zajednicu. Jer znalo se: očinska bol je sirova, i ne podnosi jezik koji pazi. Može provaliti. Srušiti poredak.
Ali ono što se dogodilo ovih dana na Miroševcu — govor jednoga oca nad grobom vlastitog sina — bio je čin za koji povijest nema obrazac. No ima odjek.
Jer ono što je Zdenko Herceg učinio — to nije bilo protiv drevnog pravila. Naprotiv. Bilo je u njegovoj srži. Ovo nije bio glas koji bi pozvao na krv. Niti zazvao kletvu nad svijetom. Ovo je bio čin kojim se čuva poredak. Kojim se obitelj okuplja i drži od raspada. I zato ga je mogao izreći samo otac koji je to znao. Ne svjesno — nego iz one najdublje, arhetipske razine koja u čovjeku postoji.
Na dugim vožnjama, misli same dolaze. Tako je bilo i toga dana, dok sam vozio niz Pelješac, prema Konavlima, gdje mi je kumče imalo krizmu. Cesta ispred mene, more sa strane, a u glavi — sve ono što stoljećima stoji između očeva i sinova. O Pelješcu, o Humskoj zemlji, o tome kako su naši ljudi, od Edinburga do Odese, uvijek nekako završavali na ratištima. Jer tako im je zapisano, ma što mi o tome željeli misliti.
I baš tu, među tim mislima, stigla mi je poruka od prijatelja: “Imam ti govor s Miroševca, hoćeš da ti pošaljem?”
Naravno da sam htio. Isprva, priznajem, bio sam motiviran onim novinarskim porivom — kakav će biti ton, hoće li biti politike, koliko Ukrajine, koliko Hrvatske, koliko Rusije, koliko herojske retorike.
I onda sam slušao. I nakon desetak sekundi sve to palo je u vodu. Ostala je samo jedna rečenica: “Bio si moj sin. I ja sam na to ponosan.”
Čekaj, mislim si. Pa zar je ovo otac? Otac govori na sahrani sina?
I u tom trenutku postalo mi je jasno: ovo nije bio govor za medije. Niti za publiku. Pogreb je ionako bio gotovo skrivački, bez pompe, bez kamera. Ovo je bio govor koji se morao dogoditi. Nagonski. Provaljen iz same nutrine. Ne po običaju. Ne po protokolu. Nego po onoj najdubljoj obavezi očinstva — da ne dopusti da nad grobom ostane šutnja koja razara, nego riječ koja drži kuću.
Na svijetu postoji nekoliko milijuna knjiga. U njima su sabrane sve tragedije, svi ratovi, svi očevi i svi sinovi koji su ikada postojali. A oni koji su se dogodili a nisu zapisani — nisu se dogodili.
Postoji i mnogo enciklopedija, na svim jezicima koje je čovjek izmislio, a ni jedna od njih ne zna kako da pronađe primjer za ono što se dogodilo tih dana u Zagrebu, kada je Zdenko Herceg stajao nad grobom svoga sina Tonija.
Govor oca nad mrtvim sinom — a da nije u suzama slomljen, a da nije kletvom opijen, a da nije u šutnji ugušen — rijetkost je veća od svih poznatih rijetkosti. To je govor za koji povijest nema uzor.
I sada, nakon što je izrečen, tražim kroz sve što sam ikada čitao, kroz sve povijesne knjige, kroz sve ratne dnevnike, kroz sve memoare — da nađem još jedan takav trenutak. Gdje otac, bez suze u glasu, bez jauka, bez osvetničke riječi, govori svom mrtvom sinu ono što sin i želi čuti: “Bio si hrabar. Bio si svoj. I bio si moj sin.”
Ne nalazim ga.
I možda je u tome i najdublji razlog zašto je ovaj govor — jedan od onih koje povijest nema s čim usporediti.
Takvi govori ne nastaju da bi postali javna priča, nego da bi zaštitili ono što je najkrhkije — srce kuće. Obitelj. Majku. Braću. Zajednicu.
Smrt heroja ne dopušta da se obitelj raspadne. A obitelj heroja nema pravo na očaj. I očevi heroja nemaju pravo na slom.
Njima nije dano da se uruše pred majkom, pred braćom, pred svijetom. Njima je — nepisano, ali čvrsto, od prastarih vremena — dano nešto drugo: dužnost da sačuvaju kuću. Da nametnu poredak ponosa. Da zaustave onaj najopasniji dron — onaj koji dolazi iznutra, koji razara obitelji, koji ubija smisao.
I zato je otac Tonijev tog dana prestao biti znanstvenik i postao Otac mrtvog heroja. Hercegovski znanstvenik postao je vojnik. Tog dana bio je, htio ili ne, general obiteljske časti. To je najteža dužnost koju otac može dobiti. Umjesto prava na suzu, dobio je zadatak: da govori. Da stane. Da drži crtu pred svijetom.
Težak je to križ kad ti život oduzme pravo na očinsku suzu nad sinovljevim grobom. I veliko je djelo onoga koji ti snagu za takvo što da. Nije to snaga koju možeš sam u sebi stvoriti. Niti je to nešto što se uči. To je ona neizgovorena lojalnost između oca i sina, koja se ne gradi riječima, nego godinama zajedničkih tišina, nijemih pogleda u kojima se izgovori više nego što se ne kaže.
I zato kad otac Herceg tog dana ustaje i govori, to nije samo njegova snaga. To je snaga koju mu je sin, umirući, ostavio kao posljednji dar.
Ne da se otac spasi od tuge — jer tuga je neizbježna. Nego da se kuća spasi od rasapa. Da se majka ima o što osloniti. Da braća znaju kako hodati dalje. Da svijet, makar i ne razumio, osjeti da ovdje nema sloma. Da ovdje postoji poredak.
Jer kad dođe taj dan, majka grli, a otac stoji.
Taj govor oca — to je posljednje Tonijevo djelo. Zavjetom izvučeno, gotovo nadnaravno, iz očinske duše.
I kad sam to shvatio, negdje pred Stonom, stolnim gradom drevne Humske zemlje, one koja se za druge uvijek davala, i uvijek postajala veća, stao sam na prvom proširenju i samo gledao more.
Dotad sam mislio da znam što su herojski govori. Dotad sam mislio da se heroji rađaju na bojištima. A sad znam: nekad se rode i nad grobovima. Gdje ih upravo sin, mrtav, podigne u čin.
Znanost je tada stala u poredak. Odustala od traganja. Stala na prvu crtu obrane. Da obrani smisao. I opstanak. Da ne klekne pred bezdanom. Da obitelj obgrli ponosom.
Nagledali su se hrvatski očevi grobova svojih sinova. Neki su čak sanjali dan kada će im ugledati grob. I danas to sanjaju. Od Mohača do Bahmuta. Ali neka ostane zapisano — da je jedan otac bio prisiljen pronaći snagu da kaže što se reći mora.
I da mu je to…
uspjelo.
Autor smatra da je njegovo ime u ovom kontekstu nevažno. Ali da ovo mora ostati zapisano.
www.tomislavnews.com/poskok.info
