28.01.2013. U današnjoj Obrtničkoj ulici vrlo je malo obrtnika, a prije šest desetljeća tu je bio dućan do dućana, ćepenak do ćepenka: obućar do terzije, kavedžija do samardžije, slastičar do limara, zlatar do komoćara… Živjelo se tu vrlo veselo, harmonično – bas susjedski.
Nekadašnji Konak plac (u Perkuša mahali), današnji omaleni Trg branitelja Livna (donedavno Trg narodnih heroja) uokviren je hotelom “Dinara”, zgradom Pošte, Kujundžića kućom i zgradom u kojoj već duže od stoljeća stoluje livanjska vlast (u raznim razdobljima ovdje poznata kao “konak”, “kotar”, “srez” i “općina”). Na Trgu je 1916. godine podignut spomenik caru Franji Josipu I. Za Kraljevine Jugoslavije vlast mijenja ime trga (postaje Trg kralja Petra), s postolja skida cara i postavlja (1924. god.) kralja (kralja Petra), a za NDH (1941) nestaje i kralja i postolja na kojemu je stajao.
Stanemo li danas bas na to mjesto okrenuti prema istoku, za tren pogledom obuhvatimo gotovo cijelu današnju Obrtnicku ulicu. Kao i drugima, i ovoj je livanjskoj ulici svaka nova vlast davala ime po svome ukusu: za Austrije bila Wurtemberova, za Kraljevine kralja Aleksandra, za NDH Ante Pavelića, a poslije II svjetskog rata Vojina Zirojevića. Iako danas u njoj dotrajava samo još poneki obrtnik (1 staklar, 1 električar, 3 obućara, 1 limarska i 2 frizerske radionice), sadašnje joj ime (Obrtnička) bas pristaje, bolje od svih prethodnih – i to ne po tome kakva je danas, nego, mnogo više, po onome kakva je nekada bila: prepuna svakojakih zanatlija i sitnih trgovaca, načičkana ćepencima, na kojima bi vlasnici izlagali svoju robu i mamili mušterije. Bilo tu uvijek živo.
Danas su u toj ulici samo tri osobe svjedoci njezina izgleda prije II svjetskog rata: Ljubica Kasalo, zvana Beba (kći Ivice Bezine) i Tidža, kći Abdulaha Dizdara, te najstariji, još uvijek aktivni, livanjski obućar Salih Mulić (sve troje rođeni iste – 1923. godine). Obućarski je zanat Salih izučio u toj ulici u radionici svoga oca Sulejmana, koju je on tu otvorio 3-4 godine poslije I svjetskog rata. Već šest desetljeća Salih iz dana u dan strpljivo i, na zadovoljstvo mušterija, uredno i čestito obavlja posao u svojoj skromno uređenoj radionici, koju sada vodi sin mu Mirsad. Rijetko ćete sresti čovjeka koji kao on začuđujuće detaljno poznaje povijest svoje ulice: ama baš svaku njezinu stopu, svaku osobu koja je tu živjela u zadnjih šest desetljeca. Radoznalce ce susretljivo provesti ulicom i pokazati im gdje je šta bilo i čime se tko tu bavio prije šezdeset godina, otkad tu radi u očevoj radionici kao kalfa (od 1935. godine).
Ako ste se odlučili s njim prošetati od Trga branitelja do Žitarnice, slušat ćete njegova sjećanja i neosjetno prijeći u jedno drugo vrijeme, u sasvim drukčiji ambijent, u kojemu gotovo da jasno vidite i ljude i predmete koji nezaustavljivo naviru iz toga doba. Odmah na početku ulice, s desne strane, u Kujundžića kuci kao da razabirete kako su u trgovini Rade Radete poredani konopi, plugovi, kace, metle, gravlje, lopari… (uglavnom proizvodi domaćih seoskih majstora). Zamišljate dalje kako u susjednoj knjižari Mirko Stević nudi sasvim drukčiju robu i drugoj vrsti mušterija, uz nju braću Pirije u njihovoj piljarnici i tik do njih u šimlatom dućanu Zaima Šeremeta, u kojega ste osim voća mogli i kruha kupiti. U prvoga mu susjeda Mahe Šeremeta na izbor je bilo šta god hoćete od rukodila livanjskih kovača: čavala, burgija, sklopača i kojekakvih drugih noževa, bradvi, srpova… U krojača Joze Popovića, velikog zafrkanta, mušteriji je moralo biti zabavno, kao i u susjednoj gostionici Ivica Bezine, koji je uz jelo i piće gostima nudio i obilje svojih zanimljivih šala. Do njega uz mesnicu Saliha Maslića bila pekara Mustafe (Muica) Đonlagića i magazin trgovca Vrdoljaka, te limarska radionica braće Vrebaca (Saliha, Sulejmana zvanog Ejke i Osmana), majstora na velikom glasu. Ljubitelje slatka tu do njih čekao je slastičar Albanac Šemso i sin mu Skender, a slabo obuvenima svoje proizvode na svojim su ćepencima nudili obućari Sulejman Mulić i Dane Rimac.
Poredani jedan do drugoga dalje su sjedili: trgovac Đorđe Mitranić, mesar Havo Jeleč, ćevabdžija Dervo Klinac, trgovac Ibrahim Halulić (mjesovita roba), kavedžija Nasko Mulić, trgovac Dervo Krivić (mješovita roba), pekar Maho Hozo, mesar Mujo Lemo, a onda malo zivlji trgovac svakojakom robom Ejub Latifić, odmah do Perkuše džamije. Vakufskim dućanima s ćepencima završavala je ulica i prelazila u Žitarnicu, a svoje ćepenke još su tu imali obućar Tade Vujanović i piljar Salih Đeldum, zvani Đigaga. Stigli smo, dakle, na Žitarnicu, do samardžije Joze Špike, limara Mate i Ante Cvitana i obućara Matka Radnića Baje.
Da pogledamo sada s kim smo se mogli sresti uoči II svjetskog rata na lijevoj strani iste ulice i šta se to nudilo nasemu pogledu. Krenimo takodjer s današnjega Trga branitelja Livna. Najprije ste mogli svratiti u prodavaonicu željezne robe i oružja Živka Pavlovića, pa u Srpsku banku, a onda kod limara Josipa Kaića – potom u kavanu Ale Mulića. Koji su imali potrebe i novca svraćali su u susjednu zlatarnicu Pere Vujčića, a seljaci, radi konjske opreme, obvezno kod komoćara Ive Grgića, te kod susjeda mu Pere Markova (ako im je trebalo opute, kajase, kože za opanaka), a u Jake (Tomije) Mihaljevića radi voća i povrća, pa i kruha i sira.
Zanimljivo je bilo u Osme Mulića (od konjskih repova pravio četke, frče za krečenje, izrađivao nanule, pletitke igle, od žute žice savijao kukce za čakšire…). U Đulke Talića bilo šta i u Pere Markova, a u braće Vrdoljaka (Tomo, Dane, Ivo) u bogatoj trgovini bilo svega i svačega (kože đona, kalupa, tekstila, konca, igala, pribora za raznovrsne zanatlije…). Slijede jedan do drugoga dvojica terzija (Ruždija Trbić i Ahmo Fehimović, pa bakalin Ale Pivčić. Do obućarske radionice Stipe Bagarića, zvanog Vice bila Zemaljska banka, uz nju kožar Smail Jarebica (otkupljivao kože lisica, kuna i druge divljači), obućar Ivan Ćubela, terzija Jusuf Dizdar, zvani Turkuša, obućar Paso Tufekčić, prodavac kruha Maho Topal, te piljar Ćamil Burkic. Iza dviju trgovina mješovitom robom (Ljube Kaića i Alojzija Sučića) bila kavana Ahmeta Mulica, pa mali foto-atelje Ale Terzića i trgovina Tadije Tadića. I, eto, tko uz veliku uzbrdicu stigne do dvojice potkivača Safića (Sulje i Hase), vec je na Žitarnici.
Bilo je zabavno gledati kad bi oni najsnažniji odmjeravali snagu. Pamti se, tako, da bi vrlo snažnom Mahi Hozi znao doći gorostas Nediljko Franjičević – Vranac da se okušaju: sjeli bi jedan naspram drugom, ispružili noge, naslonili tabane, rukama čvrsto stegli željeznu ćuskiju iznad priljubljenih tabana i snažno potežući svaki pokušavao protivnika privući na svoju stranu (ne znamo pretjeruju li oni koji kazuju da se i ćuskija znala iskriviti među njihovim snažnim šakama).
U obućarskoj radionici Stipe Bagarića uvijek bilo veselo, pjesma kad tiša, kad vrlo glasna pratila je ritam kuckanja postolarskih čekica. Nije bilo rijetko, ni neobično, da se na sred ulice, na prašnjavom makadamu svirkom na usnoj harmonici oglasi obućar Sulejman Mulić i za tili čas eto veselja. Ugodno i besposlenima bilo proći Obrtničkom ulicom, ali bilo je i onih koji su je znali zaobići. To se dešavalo dužniku koji nije do dogovorenog vremena uredno vratio dug svome majstoru ili trgovcu. Takav bi prema Žitarnici obično krenuo zaobilazno: da bi izbjegao neugodni susret, krenuo bi današnjom Đačkom ulicom, koju su oni iz Obrtničke u šali prozvali Dužnička ulica.
Danas je u asfaltiranoj Obrtničkoj ulici sve drukčije. Obrtnici su gotovo izgurani. Istisnuli ih po temelju, nek im bar u imenu ulice ostane trag da se zna da su bili i gdje su bili. Stipo Manđeralo
(Iz knjige “ZLATNE RUKE”)
