JESEN ‘91.
One jesenje hladne noći,
kad su pitali; “Ima li onih,
koji su, kao probni kunići,
u oklopu bez prozora, spremni poći”!
U velikoj želji i silnu zanosu.
Bez straha na licu krenuše djeca,
ne sluteći što snaći ih može,
na putu što vodi ljudskom ponosu!
Gradom se voze, dok rijeke teku.
U oklopu hladnom, djeca, junaci!
U svakog od njih krunica o vratu.
Rijetki će reći na koncu svega,
ta djeca ratnici, bili su prvaci.
Kad sklopim oči u svojoj samoći,
gledam kroz one što nisu bili,
Ja nisam od onih što saviju šiju!
Sjećanja moja naviru, vriju.
U Lasinji oni, bili su znanci.
Sjećam se dana kad stiže četvorka!
Hodili skupa brdima Slunjskim,
a svima je sudba bila pregorka.
Imali samo jaku su volju,
obraniti svoje u krvi i znoju!
Znali su oni, jednoga dana
Hrvat će imati lijepu svoju.
U plitkome rovu jednog šumarka,
čekaju oni tuđeg vojaka!
Granate tutnje, stižu sve bliže,
dok čiste teren od nas pješaka.
Trenutak ko vječnost, smrću miriše.
Sudnja stiže, zoblje u krugu!
Odnese Garu a ranjeni stižu,
uz bol, smrt i patnju, donese tugu.
Prilazi ranjen, rukom drugu steže.
Krvav i blatnjav po cijelom tijelu!
Ne pada na pamet, iako teško,
ne htjesmo razvući tkaninu bijelu.
Uz pogled lijevo i krik Duvnjaka,
pokošen pao gelerom vrelim.
Na drugu stranu srušenog rova,
dvojica drugih, čine se cijelim.
Četvrti hita u pomoć stiže.
Izvući braću, skupinu vodi!
Ne znajući kojem prije će prići,
sad drugi zbore u čast slobodi.
Za vas, tu osim smrti ništa nije,
ispod umirućih stabala zemlja se grne!
Jer svjetlost ratnika nestati ne će,
ona se lako ne gasi, ne trne.
Ne čujem sada ni rog što ječi.
Brda Slunjska granate oru,
svud oko mene miriše jesen,
tko od nas smrtnika, čekat će zoru.
A oblak zastire zvjezdano nebo.
Sad netko drugi samohvalom kriči!
U nama žive mrtvi pobjednici,
još nismo tema pjesama i priči.
Najednom iz sjene svjetlost opet sunu!
Ne tuguj za njima kojih više nema,
a to što vrijeme brzo im prođe,
možda je samo zatišje pred buru.
Na drugu stranu, vratih se javi.
Upitah sebe, kada bi znali!
Mnogih nema, ne hode po travi,
za ratni put nas, što bi sve dali.
Usta im puna za šankom slave.
Bili su manji od makovog zrna!
U bitkama im ne viđah glave,
sada ih časte, oj sudbo crna!
Pravi su pali, zemlja ih krije.
Hodili tamo gdje drugih nema!
Sada im oni donose svijeću,
pohlepnoj vlasti, ovi su krema.
Nekad smo davno zorili skupa.
Misli ih moje molitvom traže!
Čekali tko, kroz maglu će doći,
a danas su bedem vječne straže.
Sada su drugi uzeli svijeću!
Sigurnom stazom vijence nose,
ne pitajte mene, zašto me nema,
ponosan s njima stupati ne ću.
Ja dobro pamtim, istinom zborim,
tamo ih bilo nije, kazujem svima.
“Navik on živi ki zgine pošteno”,
prišiju i njima te riječi svete.
Kad se zatvori sivi kišni zastor ovoga svijeta,
uspomene na te jesenje dane,
opet na moje rame slete…!
Ivan Stanić Švabo
Split; 16. siječnja 2026.
www.tomislavnews.com7Foto: privatni album
