JAKOV KRIŠTO: Jesen će me dokrajčiti

Vitla neki čudan vjetar,
i naganja lišće po drumu,
da sam mlađi desetljeće bar,
bilo bi lakše… majku mu!

Kiša sipi, silinom škropi,
pod balkone se zavlačim kao ker,
i koža se zbog vlage topi,
vučem se tromo kao remorker.

Nebo se spustilo i pritiska,
a magla svoj obruč steže,
kao da nestaje kisika,
i najcrnje ptice bježe!

S kišobrana okapnica,
duša joj se za vrat sliti,
pa promijenim izraz lica,
jesen će me dokrajčiti!

Sad bi trebalo glumiti poetu,
i o jeseni pjesnički serucat,
o žutom lišću što leluja u letu,
o kapima što će u prozore kucat.

Zlatna jesen… ma to je obmana,
samo floskule, pustite glumu,
ima jesen svojih tamnih strane,
želi me dokrajčiti… majku mu!