POMOZIMO POTREBITIMA
Prije par dana održana je hitna telefonska sjednica Vlade Federacije BiH.
Da je bilo razloga za hitnost, bilo je!
Da je bilo napeto, bilo je!
“Halo Toni, halo Kraljeviću Toni! Radi li se šta?”, upita premijer Nermin Nikšić svog ministra financija Tonija Kraljevića.
“Radi, radi… dašta je! Među nama budi, evo baš friziram neke financijske izvještaje! Kojim dobrom premijeru?”, upita Kraljević.
“Nije dobro, nije! Neke se krucijalne stvari nisu napravile moj Toni! Već ti meni reci Toni znaš li ti koja je najugroženija i najranjivija skupina ljudi u Federaciji?”, upita Nermin.
“Znam premijeru, dakako da znam! To su naši privatni gospodarstvenici koji na svojim plećima nose teret države i grcaju u dugovima i jedva spajaju kraj s krajem da bi održali ekonomsku stabilnost!”, odgovori Toni.
“Pa bogamu Toni, sve znaš a opet nisi ništa napravio! Daj ljudima odobri barem petnaestak miliona pomoći da ne bi došlo do otpuštanja radnika! Ljudi dalje ovako ne mogu! Otkada smo ovim nezahvalnim radnicima podigli minimalac na hiljadu, ionako već iscrpljene gospodarstvenike smo bacili na koljena! Namakni sredstva! Pritisnite malo te radnike i zanatlije što po pazarima dilaju svoju robu bez fiskalnih računa! Zarađuju preko 5 hiljada godišnje a prave se mutavi! Stisnite ih malo bogamu! Gospodarstvenici nam zbog njih pate!”, sad već ljutito reče Nermin.
“Znam premijeru, ali to nije u mom domenu! Tu šteka inspekcija, loša naplata brate! Možda je najbolje da spojimo na vezu i Ivanu Prvulović, šeficu federalne inspekcije… da vidimo šta ona kaže?”, uplašeno će Toni.
“Ajde, spojite i Ivanu!”, reče Nermin.
Ubrzo se u telefonsku sjednicu uključi i Ivana.
“Pri telefonu Ivana, izvolite premijeru”, s dozom straha reče Ivana.
“Vidi Prvulovićka… stanje na terenu ti je katastrofalno dok se oko tvog ureda stalno vrti brza pošta sa Zarinim paketima, barem tako imam čuti iz izvora bliskih Vladi!”, reče Nikšić.
“Lažu premijeru, lažu! U zadnje vrijeme uopšte ne kupujem iz Zare! Sad su kod njih rutuljine iste kao i s Pazara tako da…”
“Opa! Znači i ti kupuješ na Pazaru od onih bandita što ne izdaju fiskalne račune i bogate se bespravno! E moja Prvulovićka umjesto da ih kažnjavaš ti ih još potičeš! Zato te i zovem”, reče Nermin.
“Samo da završim misao… sad ti je u Zari sve nešto na pruge i točkice a ja to ne volim, tako da su me zli jezici lažno optužili! Što se tiče naplate, moji su ljudi stalno na terenu! Teško ide naplata, ne da bagra pare! Tvrd su orah! Stalno cmolje i cvile kako nemaju para! Ne znam šta učiniti!? Jedino hapsiti!”, reče Ivana sva uzbuđena i uvrijeđena zbog glasina o Zari.
“Pa hapsi! Radi šta znaš, samo novce gospodarstvenicima moramo osigurati!”, reče Nermin.
“Ali premijeru nije moje da hapsim! Trebalo bi kontaktirati Ramu Isaka, to je njegov resor”, izvuče se Ivana.
“Daj te mi spojite Ramu!”, na rubu živaca viknu Nermin.
Ubrzo se oglasi i Ramo:
“Na dispoziciji Ramo! Izvolite gospodine premijeru”, rezolutno i vojnički reče Ramo.
“Vidiš Ramo, na terenu Prvulovićkini ljudi ne mogu ništa učiniti! Kakav si za hapšenja?”, upita premijer.
“Ti znaš da imamo najbolju i najsposobniju policiju u regijonu. Tvoja zapovijed, moje izvršenje!”, reče Ramo bez imalo okolišanja.
I prije nego se ponovno oglasi premijer, uskoči Kraljević:
“Vidi premijeru, iz crnog šteka mogao bih izvući nekih 11,7 miliona maraka za pomoć gospodarstvenicima”.
“E super! Puštaj to odmah! Vidiš kako se može kad se hoće! Eto, nemojte da vas opet zovem! U buduće vodite brigu o najranjivijima!”, reče premijer, okončavši telefonsku sjednicu.
Eto, hvala Bogu sve je dobro završilo.
A mi kao društvo smo zakazali. Izgubili smo empatiju prema najugroženijima, a to su naši gospodarstvenici! Postali smo socijalno neosjetljivi. Zato predlažem da osnujemo udrugu “POMOZIMO POTREBITIMA” koja će se brinuti za ovu najranjiviju skupinu. Mi nećemo ni osjetiti, a njima će značiti puno.
Autor: Jakov Krišto
www.tomislavnews.com
