Kad umre suprug, ne odlazi samo čovjek s kojim si dijelila dom…
S njim odlazi i dio tvoje priče.
Nestaju planovi koji nikada nisu napravljeni.
Gube se riječi koje nikada nisu izgovorene.
Zagrljaji za koje si mislila da su sigurni sutra – nestaju.
Kad muž umre, krevet postaje prevelik.
Tišina u kući toliko je teška da se čini kao da vrišti.
Šalice ostaju na svom mjestu, ali jedna se više ne koristi.
Njegova odjeća još uvijek nosi njegov miris, ali svakim danom on blijedi –
kao da i on želi otići.
Teško je objasniti tu prazninu.
Nije to samo odsutnost osobe…
To je odsutnost zajedničkog života.
Pogleda koji te razumio bez riječi.
Pitanja: „Jesi li jela?”
Riječi: „Odmori, ja ću to napraviti.”
Prisutnosti suputnika koji je, unatoč svim manama, bio tu.
Kad muž umre, umire i dio tebe.
Onaj dio koji je živio da s njim dijeli.
Da se smijete glupostima.
Da se ljutite zbog sitnica.
Da se grlite bez razloga.
Bol ostaje.
Ali ostaje i nešto drugo…
Sjećanje na ono što je proživljeno –
i dobro i loše,
sve ono što je tu priču učinilo vrijednom.
Zato, ako ga još uvijek imaš, zagrli ga.
Reci što osjećaš, čak i ako se čini očitim.
Oprosti ono što može čekati i imaj manje ponosa.
Jer jednoga dana to „sutra” za koje si mislila da je sigurno pretvorit će se u „nikada više”.
(Nepoznat autor)
www.tomislavnews.com/ S profila: S.I.Horvat
