Ne znam koliko bih godina “dao” Jeli. Za 65 je previše blesava i zgodna, a za 45 je ozbiljna, potpuno je drugačija.
Zrela je, puna k’o lubenica. Na pijaci je svakog petka. Radi s puno truda i ljubavi.
U sezoni kad se prodaje povrće, iz svog uzgoja donosi ga u drvenim gajbama i redovito uz neki popust prodaje većinom ljudima koje zna, koji u nju imaju povjerenja. Prodaje i voće, nabavlja ga kod svojih prijatelja i suradnika. Bude tu ramskih šljiva, krušaka, jabuka, ali i grožđa iz čitlučkog kraja.
Pred samu zimu kod nje ranije nego kod ostalih, već ima suhih rebara i nekih tančina suhoga mesa. Vunene pape njišu se na duvanjskoj buri kao onaj miris u automobilu, u obliku bora. Vuneni bijeli priglavak namotava se na vjetru čas na jednu, čas na drugu stranu. Tako satima, neprestano. Ispred nje, u drvenoj gajbi u teglama i kanticama, mliječni su proizvodi. Razne vrste sira, kajmak, ali i “ovčje mliko”.
“Ovčje mliko”, poseban je mliječni proizvod, kako se pravi, ne znam. Jedino znam da se ovčje mlijeko sipa u galone i pusti da odstoji.
Za najmanje 20 minuta “ovčjeg mlika” bi nestalo u prodaji, a nekoliko njih, stalnih mušterija, dolazili bi s kruhom, lomili bi kruh, dijelili između sebe i mazali na odlomljene komade žlicom, koju bi netko donio u džepu, “ovčje mliko”.
Zvonila su na štandu iza leđa zvona od goveda , dok ih drže u rukama snažne i otresite ljudine.
U metalnom kavezu glasaju se kokoši, one crvene, “strujne”. Osrednje su veličine, još nisu za “pronit”, ali pod nogama je troje jaja. Prodavač ih hvali kako su već pronijele. I da su od koka koje nose nemilce. Dva kupca namiguju jedan na drugoga, jedan od njih dobacuje da nisu slučajno jaja kuhana.
Teško je nabrojati čega sve na pijaci ima. Ispred svih štandova stoje ljudi, raspituju se, mjere, kupuju, neki i vraćaju, pa se upućuju drugim štandovima.
Najviše osoba ipak je kod Jelinog štanda. Smijeh odzvanja. Meškoljenje i gurkanje među nazočnima vidljivo je. Dobacuju momčetine neke udvaračke fore, pljeskaju pri tome vanjskom stranom prsta jedne šake, o dlan druge šake.
Jela je oprezna, šali se, uzvrati na poneku provokaciju, ali sve u granicama, ne pretjeruje.
S pijace ljudi odlaze. Pomalo se prostor prazni, trgovci spremaju ono što nisu prodali. “Evo je, zadnja, s popustom dam samo da prodam”, glasno izgovara mršavi brkati trgovac, nudeći crnu “kožnu” jaknu stidljivom mladiću. Mladić skida svoju jaknu, oblači ovu. Širi i skuplja ramena, omjera dužinu rukava, zagleda se, u konačnici kupuje i odlazi. “Želim ti da štogod ženska nađeš u njoj večeras”, dobacuje brko. Potom vadi istu onakvu i ponavlja iste riječi:”S popustom dam, samo da prodam!”
Jela prikuplja većinom prazne gajbe, gužva i zbija kao grudu snijega zamašćene papire i gura ih u bijelu vrećicu prikačenu na savijenu žicu na metalnom stupu štanda.
Svi su otišli od Jelinog štanda, samo je Ićak ostao nešto se kao napinje, kokoši se, kao rekao bi joj nešto. Pomogao je Jeli ubaciti u busa ono što će vratiti kući, pa je zagleda i nakašljava se.
Ništa nije rekao. Jela je gurnula klizna bočna vrata na busu, zahvalila mu, sjela, i otišla.
Pri povratku kući Ićak je svratio u seosku gostionu. Zadimljeno je. Osjeti se miris alkohola, pa onaj kiselkasti prepoznatljivi miris iz praznih boca piva, koje su u gajbama uz vrata koja su vodila u “magacin”. Neki pjevaju. Neki raspravljaju. Ićak je skužio rodijaka Mićana i sjeo za njegov stol koji je bio uz peć. Na peći su otisci obuće, točnije vrhova obuće koji su se zbog vrućine peći, rastopili i ostavili trag. Netko je te tragove ostavljao zbog hladnoće, netko iz dosade, a netko zbog nepažnje.
Za susjednim stolom pucketa miješanje karata, zatim se čuje lupkanje o stol, kako bi se karte bolje složile i poredale, ujednačile. Čulo bi se i šuškanje karata pri onom klasičnom miješanju.
Ićak je tražio piće za sebe i Mićana, pa s vremenom još jedno, pa još jedno,… Dobro su popili. Riječi nisu progovorili.
“Nisi mi od razgovora, rodijače?”
Priupita Mićko Ićka. “Da nije kakav problem?”
Ićak se branio, kao sve je dobro, ali i dalje je bio tih i neraspoložen.
Na pitanja: Boli li, da ga netko ne maltretira, je li posao u pitanju, treba li išta,… Ićak je odmahivao rukom i nijekao pokretima glave, lijevo-desno.
“E, rodijače, ja onda ne znam šta ti je, ako mogu pomoć, reci.” Radoznalo i nekako zabrinuto gleda Mićan Ićka ispred sebe.
“Rodijače, prozbori!”, predloži mu.
Potiho, nagnuvši se prema rodijaku, prstima pokazujući da mu se približi, kako bi mu rekao da nitko ne čuje, reče: “Rodijače, ja sam se zaljubio.”
Mićan se toliko snažno i glasno počeo smijati, da se smijeh u kašalj pretvorio.
Ićak ga je molio da se ne smije, stavljao je kažiprst na usne sugerirajući mu da šuti.
Pribrao se Mićan, pa ga upita: “A, u koju, sritniče?”
Ićak se zarumenio u licu, odgađa odgovoriti, i trepće očima kao kakav zaljubljeni mlađarac.
“U Jelu!” reče, gutajući pljuvačku.
Mićko se umalo srušio sa stolice, glasno se smijući.
Znajući Jelu i znajući Ićka kako izgleda, odmah je bio svjestan situacije, znao je da joj ne priliči i da nema nikakve šanse ostvariti nekakav kontakt takvog oblika s njom.
Nije znao što će mu reći. Bio je oprezan da ga ne povrijedi. Ićak ima blizu 70 godina i to Mićku stvara problem. Kako mu reći da se okane budalaštine? Nema smisla da mu kaže kako je Jela previše zgodna i da mu se planovi neće ostvariti. Što pomisli reći mu, odustane, ne kaže.
Konačno, sjetio se gdje bi Ićak mogao biti slab, pa mu reče:
“Rodijače, znam Jelu, znam tebe. Nije ona žena za tebe.”
Ićku su oči pune suza, s nestrpljenjem čeka nastavak priče, da čuje zašto Jela nije za njega.
“Što rodijače, reci mi?” Tužno reče, držeći Mićuna za rukave.
Mićun je postavio tijelo unazad, zadigao je glavu, ma rekao bih i nos je zadigao, pa kao neki mudrac s visoka gleda Ićka.
“Rodijače, neće to se ovo svidit, Jela je bila u partiji.” – izgovori poluotvorenih usta, čak djelomično kroz zube.
Ićan se po prvi put osmjehnuo te večeri i obrati se rasterećen svome rođaku:
“Rodijače, oću je, ma ne briga me da je bila u sto parija, volim je, volim, volim…!”
www.tomislavnews.com/by Tomo/Foto:Tomislavgrad / Duvno / Županjac na starim razglednicama i fotografijama
Tomislavgrad / Duvno / Županjac na starim razglednicama i fotografijama *
