Ukoliko međunarodna zajednica i odgovorne elite u BiH zaista žele održati Bosnu i Hercegovinu, onda će morati pristupiti rekonstrukciji sadašnjeg stanja. Za taj postupak je neophodno opraštanje od centralizirane nacionalne države i oslobađanje od ideje da je Bosna i Hercegovina „država kao i druge“. Ona to jednostavno nije.
Potkraj prošle godine, na Sveučilištu u Zagrebu, na Fakultetu političkih znanosti, na poslijediplomskom Studiju komparativne politike, pod mentorstvom prof. dr. Branka Caratana, duvanjski načelnik (drugi četverogodišnji mandat) Ivan Vukadin, obranio je magistarski rad pod nazivom:
MOGUĆNOST USTAVNE REKONSTRUKCIJE BOSNE I HERCEGOVINE KAO MULTINACIONALNE DRŽAVE
Gospodin Vukadin je Tomislavnews.com ustupio svoj rad na objavljivanje. Rad je, doista, temeljit i sveobuhvatan, a mi donosimo samo Zaključak iz podugačkog magistarskog rada.
Z A K L J U Č A K
Nakon detaljnog pregleda povijesnih događanja i tijeka razvoja Bosne i Hercegovine kroz različite sustave i u različitim povijesnim okvirima, možemo zaključiti sljedeće:
-Bosna i Hercegovina nikada u svojoj povijesti nije bila društveno integrirano područje. Od prvih naznaka države do danas Bosna i Hercegovina je bila podijeljena upravno, nacionalno i vjerski. Možemo čak reći da je Bosna i Hercegovina kroz povijest bila i teritorijalno dezintegrirano područje.
-Povijest nam pokazuje da je u Bosni i Hercegovini uvijek bilo nastojanja „izvana“ da se uvede red, odnosno da se Bosna i Hercegovina stabilizira. Uvođenje reda i stabiliziranje uvijek je bilo u službi neke strane sile, a veoma rijetko u službi naroda koji je na tom području stanovao
-Bosna i Hercegovina je od srednjeg vijeka, preko osmanlijske vladavine pa do zadnjeg rata bila izložena odlascima stanovništva i priljevima novih izbjeglica, uglavnom s istoka. Stalne su promjene donosile pomjeranje u strukturi stanovništva, a domicilno stanovništvo je uglavnom marginalizirano ili je bilo prisiljeno odlaziti
-Bosna i Hercegovina je kao teritorij kroz povijest bila neujedinjena, ponekada formalno pod različitim stranim vladarima, a skoro nikada i formalno ujedinjena
-Povijest nam pokazuje da su dominantni interesi na ovom području hrvatski i srpski, odnosno jedan neutralni, danas bošnjački.
-Zbog toga što graniči sa Srbijom i Hrvatskom, uvijek je bilo pokušaja sjedinjavanja, pri čemu prema Srbiji postoji daleko duža tradicija odvojenosti, dok je prepletanje s hrvatskim teritorijem kroz povijest realna činjenica, sve do osmanlijskih osvajanja.
-Integrativni bosanskohercegovački elementi kroz povijest su bili zanemarivi i uglavnom su se pozivali na ekvidistancu prema hrvatskim i srpskim državama
-Povijesno gledano Bosna i Hercegovina nikada nije bila država neke bosanske nacije pa je već iz same povijesti upitna uspješnost projekta bošnjaštva kao nositelja stabilnosti.
-Iz povijesti možemo zaključiti da niti jedan pokušaj ujedinjavanja Bosne i Hercegovine kao samostalnog teritorija i države nije uspio.
Iz navedenoga moramo zaključiti da bi integracija Bosne i Hercegovine kao jedinstvene države bila novum u njezinoj povijesti te moramo reći da je to skoro nemoguće. Nekoliko argumenata za tu tvrdnju možemo naći upravo u povijesti:
-niti jedna država nije kroz povijest uspjela stvoriti „bosanski“ nacionalni identitet
-današnja država BiH je nastala velikim dijelom na osnovi povijesnih prekrajanja granica i osvajanja, ali prekrajanje nije bilo uspješno u samopoimanju njezinih stanovnika,
-povijesno je integracija Bosne i Hercegovine uspijevala samo onda kada je teritorij bio integriran u neku veću zajednicu uz puno uvažavanje jedinstvenosti razlika među stanovnicima.
Usporedbom s državama koje imaju sličnu, ali ne i istu situaciju, pokazali smo kako je ovakve kompleksne zajednice moguće stabilizirati i održati.
Usporedbom sa Švicarskom i Belgijom pokazali smo da je moguće stvoriti održivu multietničku, multireligioznu i multijezičnu zajednicu pod uvjetom da su jasne kompetencije središnje vlasti i dijelova središnje države. Dodatno smo vidjeli da je iznad toga neophodna posebna razina konsocijacije, model suživota i izvan zakonskih pravila jedan glas, jedan komad prava.
Iz švicarskog modela možemo vidjeti da je federalni princip s nekim elementima konfederalizma dugoročno garancija održivosti, no primijenjeno na Bosnu i Hercegovinu moramo upozoriti na neke jako važne razlike:
-Švicarska je dugo godina gradila model federalizma za razliku od BiH koja nema povijesnog iskustva na tom području.
-Švicarska je ekonomski neutralna i neovisna zemlja, što se za BiH nikako ne može reći.
-Švicarska, za razliku od BiH, nema susjede koji pretendiraju na njezin teritorij. Bosna i Hercegovina u konstrukciji Republike Srpske ima čak i formalno državu u državi koja služi pretencioznim srpskim interesima za razbijanje države
-Stanovnici Švicarske se smatraju Švicarcima iako govore različite jezike i pripadnici su različitih vjerskih zajednica, ali uglavnom kršćanskih.
-Stanovnici Bosne i Hercegovine kolektivno se ne osjećaju Bosancima, a još manje Bošnjacima, nego je različitost nacionalnog identiteta ujedno ono što čini samodefiniciju stanovnika Bosne i Hercegovine. Dodatno su stanovnici Bosne i Hercegovine podijeljeni na kršćansku i islamsku vjeroispovijest, što je daleko veći dezintegrativni faktor nego u Švicarskoj. U ovome kontekstu međutim moramo navesti da je u vrijeme Nezavisne Države Hrvatske taj dezintegrativni faktor bio od minornog značenja, što nas opet upućuje da religija kao faktor dezintegracije ne igra tako veliku ulogu kao što se obično naglašava.
-U odnosu na Belgiju smo vidjeli da je konsocijacija moguća ako se i najmanjem dijelu države garantiraju nešto „veća“ prava i ako se propisima garantira „pravedan“ pristup svim narodima i grupama.
-To bi u bosanskohercegovačkom smislu značilo da neki novi ustav mora biti primarno integrativan i omogućavati raznovrsnost umjesto da jača državu.
Usporedbom i analizom modela konfederacije i federacije, te pokušajem njihova prijenosa na bosanskohercegovačku situaciju utvrdili smo sljedeće:
-Bosna i Hercegovina za svoje održanje mora odabrati neku vrstu federalnog sustava.
-Čisto federalni sustav nije dovoljan i mora uzeti u obzir teritorijalnu raspršenost stanovništva, ali i mogućnost održavanja nacionalnog identiteta koji je u Bosni i Hercegovini odlučujući.
-Federalizam građanske države funkcionira u državama u kojima se ukupno stanovništvo smatra građanima istoga identiteta, ali u BiH nije primjenjiv jer se stanovnici BiH ne smatraju pripadnicima istog identiteta – bosanskog.
-Federalizam mora napraviti korektiv naspram bilo kojega nacionalizma, a pogotovu naspram takozvanog bošnjačkog koji pod svaku silu želi sebe vidjeti kao jedinoga garanta očuvanja države
-Bošnjački nacionalizam i srpski separatizam prisutni su i mora ih se uzeti u obzir, ali im se ne smije dati previše prostora. Oni se čak međusobno isključuju i tako tvore tako neku vrstu ravnoteže straha. Ukoliko bi ova dva pola postala dominantna, onda je raspad BiH neizbježan.
Bosna i Hercegovina je neprirodno nastala država, koja na početku 21. stoljeća pokušava biti građanska država s nacionalnim temeljem zasnovanim na bošnjačkoj naciji, koja se definira na osnovi nepostojećih povijesnih dokumenata i modernih težnji nacionalnog i religioznog karaktera. Dodatno je Bosna i Hercegovina država koja je realno razdijeljena po principu ratnog plijena i stalnog osjećaja nepravde. Hrvati kao najmalobrojniji narod ujedno su i povijesno najprisutniji na bosansko-hercegovačkom prostoru. Takozvani bosanski identitet i kod Bošnjaka se uglavnom gradi na katoličko-hrvatskim izvorima i time situaciju čini još apsurdnijom. Nositelji izvornog bosanskohercegovačkog identiteta su katolici Hrvati, a upravo sva sadašnja rješenja njih minoriziraju.
Ukoliko međunarodna zajednica i odgovorne elite u BiH zaista žele održati Bosnu i Hercegovinu, onda će morati pristupiti rekonstrukciji sadašnjeg stanja. Za taj postupak je neophodno opraštanje od centralizirane nacionalne države i oslobađanje od ideje da je Bosna i Hercegovina „država kao i druge“. Ona to jednostavno nije. Ona može biti održiva zajednica različitih naroda i identiteta ako se konačno prestane zastarjelim metodama rješavati problem. Kako je to moguće. pokazuju primjeri Švicarske i Belgije.
Zaključno možemo utvrditi:
-Bosna i Hercegovina žurno mora pristupiti reviziji unutarnjeg uređenja,
-Daytonski sporazum se ne provodi i nije ga moguće ostaviti kao trajno rješenje,
-tri glavna identiteta – hrvatski, srpski i bošnjački – moraju dobiti mogućnost slobodnog razvoja i održavanja,
-država mora biti organizirana po principima federacije s više kantona, djelomično nacionalnog, ali i regionalnog karaktera,
-svaki narod mora imati mogućnost da isključivo on bira svoje predstavnike u središnju vlast,
-središnja vlast mora zadržati samo one kompetencije koje su neophodne za vanjsko djelovanje,
-kantoni moraju imati mogućnost donošenja kantonalnih zakona uz nemogućnost zadiranja u suverenitet središnje države,
-kantonima se mora omogućiti transregionalna i regionalna suradnja na svim područjima osim vojnog
Bosna i Hercegovina je dakle država koja može imati svoju budućnost, ali ta budućnost ne može biti ni srpska ni hrvatska ni muslimansko-bošnjačka. To je moguće postići, ali za to je neophodna volja međunarodne zajednice i političkih elita svih naroda.
U suprotnom prijeti raspad, a možda čak još jedan rat.
www.tomislavnews.com
