Možda ćeš se, dragi čitatelju, iznenaditi kad se i ako se suočiš s ovim recima, da netko, pišući svoje ispovijedi, dakle, stavljajući na papir onu najintimniju stranu svoga života, naziva samog sebe nekarakternim čovjekom.
Nije to nikakav sadomazohizam ili, kao što ćeš možda pomisliti, pokušaj obračuna sa samim sobom, a niti izraz potrebe da se u ovom svijetu, u kome svatko vidi sebe kao karakternu osobu i u kome je „biti karakter“ najviši stupanj vrline, bude drukčiji od ostalih, pa barem i po zlu. Ja naprosto mislim da karakter ne postoji, i da je ono što se najčešće naziva tim imenom obična fikcija, izmišljotina koju su ljudi stvorili o sebi ili koju su drugi stvorili o njima, pa vjeruju u to kao u nešto što im je od Boga dano, poput nekog zadnjeg probisvijeta koji obuče smoking i šeće ulicom uživajući u tome što drugi u njemu vide velikog gospodina, te i sam na kraju počne vjerovati da je netko i nešto (…)
„Strah i nada“, veli Kant „ako postanu princip posve uništavaju moralnu vrijednost svakog djelovanja.“ Da, ali daj ti nađi čovjeka koji se ponaša moralno, a da se pri tome ničemu ne nada i ničega ne boji! Već od najranijeg djetinjstva majke govore djetetu: „Ako budeš dobar, dobit ćeš jabuku“ dok oni manje darežljivi roditelji kažu: „Ako ne budeš dobar, dobit ćeš šibom!“ Uvijek sam se pitao je li Kant doista mislio da je moguće moralno djelovati iz „čistog autonomnog osjećaja dužnosti, koji nije potaknut ničim izvan sebe samoga“ ili je pišući to, htio pokazati kako ni jedan ljudski moralni postupak nije istinski moralan (…)
Koliko puta smo u životu sreli ljude koji su za sebe tvrdili: „Ja sam principijelan“ ili „Ja od svojih principa nikad ne odstupam!“ Kad god od nekoga zatražite da učini ili ne učini nešto što on nikako ne želi, a nema nikakvog valjanog razloga da vas odbije, on će se redovito izvaditi na to da on to hoće ili neće „iz principa“. Kao, eto, što se njega osobno tiče, on bi vam možda to i učinio, ali princip je taj koji mu to ne da, jer on je jači i od njega samoga (…) A ako biste od takvog zatražili da vam izloži kakav je to princip, koji ga tjera da nešto hoće ili neće i protiv onoga što bi sam želio, sasvim sigurno biste ga doveli u nepriliku, jer on to ne bi znao. A kako će i znati kad nikakvog principa zapravo i nema i kad je to samo prazna riječ kojom se postupcima iz golih egoističkih pobuda želi dodati aureola i uzdići ih na pijedestal vrline (…)
Kad god sam bio u prilici da s nekim, tko sebe drži čvrstim značajem ili ga drugi takvim vide, proboravim duže vremena dijeleći s njim stol i postelju, redovito bih otkrivao da se on ni po čemu ne razlikuje od nekoga koga drže slabićem, štoviše, da je čak i opterećeniji raznim frustracijama i strahovima i da ta njegova glazura i pozlata kojom prikriva posvemašnju unutarnju nestabilnost. Ako je život pozornica, kako kaže Shakespeare, a ljudi glumci na njoj, onda je karakter kostim koji oni nose u toj predstavi. (…)
Dobro i zlo ne postoje; oni su samo oznake ili etikete, koje ljudi lijepe tuđem ponašanju, ovisno o tome koliko je ono njima u interesu ili od koristi. Čovjek je zapravo uistinu samo životinja, nešto inteligentnija od ostalih, koja se, kao i svaka životinja, ponaša isključivo po crti svojih elementarnih nagona, pa koliko ima razbora u tome da se jedne životinjske vrste proglašavaju za dobre, a druge za zle, toliko isto ima i u tome da se po takvom kriteriju razvrstava i ljude.
Ispovijedi nekarakternog čovjeka, roman jednog od najistaknutijih dramatičara i filmskih scenarista, Ive Brešana, govori o duhovnom akrobatu koji se spletom okolnosti, neprestano prebacuje iz jedne političke opcije u drugu.
Ovaj filozofski roman se može promatrati kao sredstvo razotkrivanja manipulativne moći ideološkog diskursa nad skupinom. Prikazuje kaotičan svijet neprestanih društvenih i političkih promjena 20.st. Sva djela vladajućih su zaogrnuta željom za dobro pojedincu i kolektivu, međutim sredstva za realizaciju takvih nerealnih ideala su u potpunosti nehumana i destruktivna. Pripovjedač iznosi na scenu galeriju likova koji u skladu sa „režiserskim“ odredbama, „glume“ ono što se od njih traži. Djeluju poput glumaca u teatru koji od zadanih uloga ne smiju odstupati. Njihovo stvarno, unutrašnje stanje, želje i stavovi se kriju duboko pod maskama i nemaju pravo izaći na vidjelo u svrhu očuvanja života ili statusa. Ironizira se kolektivna pasivnost, prisutna zbog straha od vladajućih krvoločnika, koja sprječava individualnu i kolektivnu slobodu govora i mišljenja. Pripovjedač je jako osjetljiv na kolektivnu podčinjenost imaginarnom „dobru“ vladajućih stranki koje se toliko trude biti različite jedna od druge, a zapravo su potpuno jednake u načinu postizanja svojih ciljeva. Osim kritičkog pristupa vječno aktualnim moralnim i filozofskim temama, roman je prožet duhovitošću i sarkazmom. Mjesto radnje je Šibenik, tadašnja malograđanska sredina čijim ustaljenim navikama pripovjedač pristupa ironično. Njihove besmislene šetnje u krug koje su prikazane dramski, s ekspozicijom, kulminacijom i raspletom, simboliziraju malograđansku opterećenost nametnutim konvencijama.
Čitateljima će osobito biti zanimljiv lik konte Florijana koji prezire sve materijalno. On simbolizira rijetke ljude koji su sigurni od svake društveno-političke promjene, ali ih ubija dolazak novog vremena u koji se nikako ne mogu i ne žele uklopiti. Pripovjedač kroz lik konte Florijana ironizira ljudsku pohlepu koja prelazi i preko vlastitog dostojanstva. Poput životinja njegovi poznanici plaze po najprljavijim dijelovima palače u potrazi za posmrtnom oporukom koju jedino glavni lik, koji se ne vodi pohlepom, uspijeva odgonetnuti. Fabricijevi kontradiktorni stavovi o religiji možda ponajbolje prezentiraju današnju religioznu svijest. Ljudi bezuvjetno vjeruju u mnoštvo apstrakcija, a kad je u pitanju Bog, kojega pripovjedač također smatra apstrakcijom vrijednom filozofskih rasprava, prevladava sumnja i neutaživa ljudska potreba za kritičkim preispitivanjem. Emotivno je ponajviše nabijen dio o boravku pripovjedača na Golom otoku gdje upoznaje apsurd, prazninu i mučenje u najdubljem smislu tih riječi. Ova prozna umjetnička tvorevina se može čitati i kao drama pa cjelokupno gledajući, Ispovijedi nekarakternog čovjeka bi izvrsno mogle biti interpretirane teatrom apsurda.
www.tomislavnews.com/ Piše : Marija Pavković
