MARIO ŠUŠNJAR: Danas sam u Općinskom vijeću održao hommage Mili Pidžinoj

Umjesto da šutim i sudjelujem u još jednoj raspravi o izmišljanju suvišnih bespotrebnih funkcija, odlučio sam podsjetiti gdje smo bili, a kamo smo (nažalost) stigli.

Naime, danas je predloženo da predsjednik Općinskog vijeća dobije još jednog zamjenika, što znači novih cca 30.000 km troška u ovom mandatu — za uhljebljenje koje nikome nije potrebno, osim onima koji dijele fotelje kao da im je općina privatna prćija.

U trenutku kad nam mladi odlaze, kad ljudi mole za recepte i CT termine, kad nema ni jednog projekta koji bi bio od koristi svima — mi raspravljamo o plaćama viškovima.

Sjetio sam se tada jednog starog performansa iz vremena kad se još imalo kičme.

Evo mog današnjeg govora u cijelosti, a snimku sjednice možete poslušati na Radio Posušje u 16 : 05:

Mila Pidžina i magarac ispred zgrade općine Posušje

Poštovani vijećnici ove naše progresivne i uvažene vlasti, draga oporbo, i vi — lažna oporbo — i vama izražavam poštovanje. Ta i vi samo vršite svoju funkciju.

Dopustite mi da počnem ovaj govor jednim prisjećanjem na povijest naše općine.

Ne na kronologiju, ne na datume — nego na duh ove zgrade u kojoj danas sjedimo.

Na duh hrabrosti.

Ne znam znate li tko je Marina Abramović.

Sigurno će većina reći: “Čuo sam to ime.”

Manjina, ona obrazovanija, reći će: “To je svjetski poznata umjetnica.”

Konceptualna. Sjedi satima u tišini. Gleda ljude u oči. Ili — recimo — magarca.

I za to dobiva milijune.

Kažu — umjetnost.

Ali nitko ne pita gdje je bila ta hrabrost kad se stvarno trebalo nešto reći?

Kad je komunizam još bio živ?

Ta Marina, rodom s Cetinja, bila je kći pukovnika JNA.

Imala je zaštitu. Nije riskirala ništa.

Šutjela je. Putovala. I danas se prodaje kao simbol slobode.

A mi?

Mi smo imali Milu Pidžinu.

Žena seljanka. Bez stranke. Bez zaleđa. Bez titule.

Ali s kičmom

U ono doba — opasno doba — Mila je pred ovu istu općinsku zgradu

dovela magarca.

Pravog.

Četveronožnog.

Tvrdoglavog.

S pedigreom boljim od pola vijeća danas.

I rekla mu je —

“Ulazi. Ako mogu ovi, možeš i ti. Možda i tebi padne koja plaća.”

To je bio performans.

Prvi poznati konceptualni čin građanske hrabrosti u BiH.

I to — u našem Posušju!

Grad je brujao.

Milicija šutjela.

Partija se pravila da ne vidi.

Nisu je dirali. Nisu znali što bi.

Jer nije vrijeđala Tita —

samo je prokazala sustav.

To je bila sloboda.

To je bila umjetnost.

To je bila istina.

A danas?

Mladi su na facebooku i TikToku.

Uče kako ostati u milosti općinara.

Jer, nikad ne znaš — možda ti zatreba veza za posao.

I dok je komunizam srušen — strah je ostao.

Prođite općinom danas — nećete naći ni Milu, ni Katu, ni Stanu, ni Jurku.

Da urade išta slično.

Nema ih.

Kažu — kršćanska smo općina.

Ali Isus nije propovijedao pasivnost.

Nego svjedočenje istine.

A istina je gorka.

Veća kršćanska hrabrost živjela je u našem narodu pod komunizmom nego danas, u klimatiziranim uredima našeg vlastitog režima.

Stvorili smo zlatno tele vlasti.

I poklonili mu se kao samoubojice duha.

Neću dalje raspravljati.

Stid me da je ova točka dnevnog reda uopće ovdje.

Stid me prioriteta ove vlasti.

Samo sam želio… da priča o Mili Pidžinoj jednom uđe u ovu zgradu.

Kad već njen magarac nije mogao.

Mislim da joj to dugujemo.

U nadi da će ovdje jednog dana sjediti mladi ljudi koji neće klečati pred vlasti, nego će joj postavljati pitanja, zahvaljujem svima koji ste ovaj govor čuli — ne stranačkom pripadnošću, nego srcem.

I da zaključim:

Možete vi još godinama vući ovu kaljužu demokracije, možete još neko vrijeme živjeti od pozicija, ali doći će dan.

Možda baš vaš unuk podigne revoluciju protiv svega što ste vi danas.

Dakle iskoristio sam svojih 5 minuta da ukažem na ovu ženu njenu kritiku uhljebizma , performansom ,vjerojatno na tlu bivše države jedinstven i prvi primjer, jedne žene, same i nezaštićene, i usput sam preskočio raspravu o ovoj ponižavajućoj temi za mene, a ako me baš pitate – ja ću glasati da se ovo mjesto otvori i imenuje, jer samo tako se ovaj sistem može podržati da se što prije raspadne, štoviše predlažem još dva zamjenika.

(Ironija, nisam glasao za), objava je Vrlo/Mario Susnjar