“Mrakni ga Jozo nije ti ga ćaća kupio”, navodi Mate našega vozača bolje od svake navigacije. I onda me u čudu moji gledaju kad umjesto udobnije i kraće vožnje autom ili zrakoplovom ja biram autobusom. Pa to što se putem toliko nasmijem u slušanju i promatranju ljudi je neopisiv doživljaj.
Tako sam se prije par godina ukrcala s djecom u Splitu gdje se, kasnije shvaćam, ukrcala i Matina kćer ne znajući da će ćaća ući u Sinju. Bilo je iznenađujući i pomalo neugodan susret jer Nena nije baš udobro s Matom, ali ukrcala se i neka rodbina pa su glumili da su ok. Mate ima svoje mjesto iza vozača jer se toliko voza tamo – vamo da to svi znaju, Nena diplomatski sjede dva mjesta iza, a djeca i ja završimo između njih. I onda imamo predstavu sve do Munchena. Mate čovik u 70-tim, sjede kose, dva metra i 130 kg prava dinarska gromada što ju je isklesao težak rad i život. Beskrajno zabavan i veseo čovik. Tamo negdje u Lici vadi drvenu dasku i nož, domaći kruv u kariranoj krpi i komad slanine i sira. Moja djeca u čudu gledaju i smijulje se kad Mate nabode deblji komad slanine na vrh noža i diže u zrak da svi vide te pita Nenu oće li probat, aj vidi što sam je osušio, posve je ko duša, topi se pod jezikom, nabraja Mate, a Nena samo što se pod sjedalo ne zavuče. Nena uljudno odbije zajapurena. Mate nastavi svoj posao uživajući u domaćim delicijama i brojeći u bradu kako mu ona njegova namjerno nije spremila i kapule, a baš bi mu sada prijala.
Malo zadrijema Mate pa odahnu i vozač i Nena. Kad iza Zagreba prema Sloveniji neka gospođa s kraja viče da mora na wc i da zašto je zaključan, vozač iznerviran, odgovara da uskoro stajemo. Ona opet galami, nabraja, zanoveta, kad iznerviran Mate dreknu da ima on kantu od Jupola ako joj se piii 
, ti gospođo stisni malo, a ti Jozo ožeži po gasu i ne staj do Austrije. E da je moj “Mialjević” tako stajo ne bi Mate penziju zaradio, svi bi kasnili na poso, a nema u “Švabe” cile mile. Iđe Mate obić doktore i unuka, dosta je njemu četrdeset godina Njemačke, prvim autobusom biži kući da proživim još koju godinu sa svojom Anom đava je odnija .
, ti gospođo stisni malo, a ti Jozo ožeži po gasu i ne staj do Austrije. E da je moj “Mialjević” tako stajo ne bi Mate penziju zaradio, svi bi kasnili na poso, a nema u “Švabe” cile mile. Iđe Mate obić doktore i unuka, dosta je njemu četrdeset godina Njemačke, prvim autobusom biži kući da proživim još koju godinu sa svojom Anom đava je odnija .
Svako dite gastarbajtera u Mati vidi svoga ćaću. Zato mi se i urezao u sjećanje na putu za Njemačku. Oživio mi uspomene kad su autobusi dupke puni nedjeljom odvozili naše očeve tisuću kilometara na posao. Stižem oko ponoć u Munchen i razmišljam kako su oni ako bi ih zadržalo na granici znali odlaziti sa stanice na posao. Ove godine ponovno putujem autobusom i tužna sam jer nema više ljudi poput Mate. Mnogi svoju željenu penziju i povratak doma nisu ni dočekali. U autobusu se priča njemački jezik, mladost i obitelji mahom Nijemaca na povratku s mora. “Neki novi klinci “, dikoji “naš čovik”, dosadnjikavo i otužno mi bilo do te mjere da sam odlučila još samo jednom dati šansu putovanju autobusom.
Idući put idem Livno busem za dobra stara vremena. Iako su to lipi, moderni, novi busevi mene asociraju na one stare kojim smo se vozili ko dica do Livna. Posebno onim dijelom između Ćaića i Prologa kad vozači nagaze po makadamu pa se mi u autobusu ne vidimo od prašine…e tko to nije doživio ne zna šta je driftanje
.
…e tko to nije doživio ne zna šta je driftanje.Još moram nostalgično spomenuti dva najdraža vozača Bosne Livno, Ivan Gelo i Mile Peraica, sva ih rodbina obožavala jer su očevi uvijek po njima nešto slali iz Njemačke. Oni su bili glavna veza između obitelji. Toliko je bilo učestalo da se šalje po Mili Peraici da je kasnije nastao izraz “fala ti priko Mile Peraice”. Mile sada uživa svoju mirovinu Bog mu dao zdravlje, a Gelo možda gore negdje vozi za sv.Petra Bog mu dao pokoj. 
.
.Kad se samo sjetim izraza iz djetinjstva nekih “lako je tebi ćaća ti radi u Njemačkoj” znam da bi me izbacilo, ali realno, meni je kao djetetu stvarno bilo lako, a kako je njemu bilo shvatila sam tek kad sam odrasla. I da znate sve bi one puste Haribiće, Milka i kinder čokolade, nutelle i rame i sve ostale điđa miđe što nije bilo za kupiti tada kod nas mijenjala za kruv i mast i ćaću u kući. Ali svako ima svoj put i životnu školu pa sam i ja profitirala ćaćinim odgojem pod red, red i za promjenu – red. Osim egzistencije koju su nam omogućili, naši vrijedni očevi usvojili su neka dobra njemačka pravila koja su nam prenijeli i do neba sam zahvalna. Iako se i danas znamo zezati kako bi svaki drugi četvrtak kuća, auto i okućnica morali blistati kao da stiže sanitarna inspekcija, a ne ćaća iz Njemačke Mihaljević ili Livno busem.
.
.www.tomislavnews.com/Tekst: Anđa Perić Vujević/Foto arhiv
