TomislavGRAD ili PROVINCIJA investitora
Postoje gradovi koji se razvijaju kroz ideju.
I postoje mjesta koja se raspadaju pod pritiskom pohlepe, političke mediokritetnosti i kolektivne ravnodušnosti.
Tomislavgrad danas opasno klizi prema ovom drugom.
Ovdje više nije riječ samo o jednoj zgradi. Nije riječ samo o sudu, trgu, parceli ili investiciji. Riječ je o pitanju ima li ovaj grad još uvijek svijest o sebi ili je potpuno predan interesima ljudi koji ga promatraju isključivo kroz kvadrate, profit i političku trgovinu.
Najveća tragedija Tomislavgrada nije nedostatak novca.
Najveća tragedija je nedostatak vizije.
Grad nema urbanističku filozofiju. Nema kulturnu strategiju. Nema ozbiljnu javnu raspravu o vlastitom identitetu. Umjesto planskog razvoja imamo improvizaciju. Umjesto stručnih kriterija imamo političke dogovore iza zatvorenih vrata. Umjesto urbanizma – investitorski voluntarizam.
Gradonačelnik i lokalna vlast ne ponašaju se kao čuvari grada nego kao administratori interesa kapitala. Njihova politika nije oblikovanje grada nego prilagodba zahtjevima potencijalnih investitora. Grad se ne razvija prema javnom interesu nego prema apetitu privatnog kapitala.
A upravo tu počinje raspad jednog urbaniteta.
Jer grad nije samo skup cesta i građevina. Grad je memorija. Grad je kontinuitet. Grad je simbolički prostor u kojem generacije ostavljaju trag vlastitog postojanja. Sud nije samo zgrada. Sud je institucijska memorija grada. On predstavlja ideju javnosti, pravnog poretka i urbanog kontinuiteta. Kada takve građevine nestaju bez ozbiljne stručne i povijesne valorizacije, tada nestaje i osjećaj da grad pripada samome sebi.
Na njihovo mjesto dolazi arhitektura bez identiteta, prostor bez karaktera i politika bez svijesti.
I nije slučajno što o sudbini grada odlučuju ljudi koji često nemaju nikakav osjećaj za urbanu kulturu. Problem nije nečije ruralno podrijetlo — ono samo po sebi nije ni mana ni sramota. Problem nastaje kada ljudi bez urbanog senzibiliteta upravljaju gradom kao da upravljaju građevinskom zonom bez povijesti i simbolike.
Tada grad postaje provincija.
Dodatni problem jest politička struktura koja ne počiva na znanju, viziji ili intelektualnom kapacitetu, nego na pukom skupljanju ruku potrebnih za održavanje vlasti. Ideološki sadržaj gotovo da ne postoji. Politička agenda svodi se na održavanje većine i raspodjelu utjecaja. Sve drugo — kultura, urbanizam, identitet, povijest — postaje nevažan dekor.
U takvom političkom ambijentu nastaju i izjave koje najbolje otkrivaju razinu razumijevanja prostora i civilizacijskog razvoja. Kada netko smatra da se planina može devastirati zato što “na njoj nema ništa”, jer joj “i ime tako kaže”, tada ne govorimo samo o ekološkoj nepismenosti nego o dubokom intelektualnom siromaštvu. To je pogled na svijet koji vrijednost prostora mjeri isključivo mogućnošću eksploatacije.
A društvo koje prostor vidi samo kao resurs za iscrpljivanje prije ili kasnije počne iscrpljivati i vlastitu povijest.
No možda najveća odgovornost ipak leži na građanima.
Grad se ne može spasiti ako njegovi stanovnici šute. Ako na izbore za mjesne zajednice izlazi manje od jedan posto ljudi, onda problem više nije samo politički — nego civilizacijski. Takva apatija stvara savršene uvjete za lokalne političke strukture koje više nikome ne polažu račune.
Ravnodušnost građana postaje gorivo političke samovolje.
I zato danas više nije pitanje samo što će biti sa zgradom suda.
Pitanje je:
postoji li još uvijek ideja Tomislavgrada kao grada?
Ili ćemo pristati da ga gladni i pohlepni politički aparat zajedno s investitorskim interesima pretvori u prostor bez identiteta, bez memorije i bez dostojanstva?
Jer gradovi ne nestaju samo rušenjem.
Gradovi nestaju onda kada ljudi izgube svijest da ih moraju braniti, objava je
www.tomislavnews.com
