O istoj temi: o ljepoti, ali i medonosnosti Duvanjskih planinskih livada pišu i novinar Petar Miloš i profesor Jozo Bagarić. Svaki na svoj način, na prvi pogled različito, na koncu vrlo, vrlo slično i s istim zaključkom:
Em su te Duvanjske planinske livade jedinstveno lijepe, em se u medu dobivenom na njima spaja jedinstvena rapsodija okusa i mirisa.
– Šta će ti duvanjska vukojebina, pravi kuću ili kupi stan u Mostaru, pa živi ka čovik!
Ove riječi kazala mi je Sonja Ćuže koju sam upoznao preko kumova Katice i Mirka Šarića u ljeto 1986. godine, kada sam došao u Mostar raditi kao novinar TV Sarajevo. U početku sam kumu Sonju (kasnije smo se skumili) doživio kao dalmatinsku oštrokondžu (rodom je od Metkovića), pa sam je pitao je li ikada bila u Duvnu. Nikada, kazala je, niti ima namjeru tamo ići.
Ni godinu dana poslije, iza svetog Ante (13. lipnja) opet dođem u Sonjin stan na Panjevinama kod Mostara, u društvu s njezinim mužem Mladenom (kasnije mojim kumom i prijateljem), krasnim čovjekom koji se bavio pčelarstvom. A Sonja me dočeka rafalom priča o Duvnu.
– Nisam vidila ništa lipše od Duvna, Gospe ti pričiste, ka da ono ima u nas, nu šta sam vidila, ma nisi ti budalast, da si budalast ne bi bio novinar, pa sam se ja ugrizla za jezik kad sam kazala da je Duvno vukojebina, pa išla sa svojim Mladenom koji je gonio čele na Ljubušu…
– Prikini, Sonja, kazao je njezin muž i moj kum Mladen. I šta će bit?! Mladen je bio poslovođa u Razvitku, ali je u rodnoj Bijači imao košnice pčela. Pa je dogovorio s prijateljima da o Svetom Anti dotjera svoje pčele na Ljubušu. Krenula s njim i kuma Sonja. Kada su stigli u Petroviće i izašli ispred gostionice Zagreb moga pokojnog prijatelja Juje, pred njima se otvorilo Duvanjsko polje u svoj svojoj ljepoti. Livade u zelenilu, drveće u listu, šepurina, trnjina i gloginja u cvatu…
Općina Tomislavgrad rasprostire se na gotovo tisuću četvornih kilometara, pa je po tome prostranija od nekih priznatih država
kao što je npr. Luksemburg. Uz to ima jedinstvenu geografsku lokaciju na nadmorskoj visini između 650 m (Vinica) i preko 2000 m
(Vran). U tom se terasastom prostoru smjestilo više polja, udolina, vrtača, brda i planina koje su razmeđe kontinentalne i primorskojadranske klime. Geolozi, biolozi, klimatolozi bi rekli da je riječ o mediteranskoj klimi s planinskim utjecajem, dakle idealnom prostoru za bioraznolikost. Za razliku od Bosne, gdje raste mali broj vrsta golemih dimenzija, ovdje raste više vrsta malih dimenzija. To se posebice može zamijetiti na planinskim livadama.
Sonja, Mladen i ja smo otišli na Ljubušu. Pa se ona čudila kako Ljubuša s polja izgleda kamenito jednolična, dočim se u njezinim njedrima kriju vrtlići, vrtače, doci, pa i prava polja s njivama i njivicama, drvećem i cvijećem. Njihovo oduševljenje pokušao sam potkrijepiti svojim spoznajama. Planinska je livada ukras kršnog duvanjskog kraja. I velika nevolja njegovih stanovnika.
Ništa teže kao čuvati ovce na planinskim livadama. Ljudi ogradili svoje posjede, okolo sve popaseno, pa ovce vide krasnu cvjetnu travu u ograđenom prostoru. Većina ih zna da ne smije ući u ogradu i pasti, ali se i među ovcama nađe redikula, kao i među ljudima, koje ne poznaju prepreke. Pa preskaču suhozid i uvale se u „šćetu“. Pošćetna Baćina Zrna mi je zamantala glavom. A što ako je poljar vidio?!
Biolozi kažu kako na duvanjskim planinskim livadama raste više vrsta trave nego na čitavom području Velike Britanije. Toliko vrsta da im nija, kao stari pastir, imena nisam zapamtio. Ali sam zapamtio da se trava s planinskih livada odvaja u pojatama kako bi bila nadomak ruke kada se krava oteli ili ovce janje. Dakle, sijeno s planinskih livada bilo je dijetalna hrana za rodilje.
Konji, ovnovi i volovi su mogli i ogrizine jesti, ono što ostane iza „sitnog zuba“.
Odavno razmišljam o tome da napravim neki biznis i obogatim se na brzinu. Pa mi je palo na pamet kako je farmaceutska industrija
veoma profitabilna. U tom kontekstu sam razmišljao da se mogu obogatiti proizvodeći vodu iz vodira s duvanjskih planinskih livada.
O čemu je riječ?
Dakle, mnoge duvanjske kuće imale su lijek za rane, a on se zvao „voda iz vodira“. Kosci bi kosili i oštrili kose, peračom u vodir unosili sve ljekovite sastojke trava s livada, pa bi to vrijedne domaćice pohranjivale u bocen i koristile za liječenje svih rana. Nema kosca koji ti neće pokazati ožiljak od kose prilikom oštrenja koji je zarastao za par dana od vode iz vodira. Ali samo s planinskih livada. Kako su planinske livade redovito skrivene u njedrima planine, to se do njih nije moglo doći putovima i zapregom. Moralo se sijeno do pojate i sela dovesti andaćima. To je već zaboravljeni način transporta. Dakle, sijeno bi se uvezalo tako da se andać može natovariti na konja. Znao sam vezati andaće, ali sam već zaboravio. Rodijak Iko kaže da on i sada to zna. Ali, nestalo ne samo andaća, nego i konja. No, zato su pčele tu. One mogu doletjeti svugdje i baš mi drago kada ih vidim na izletu. Nedavno grilamo u Poljicu, a pčele pasu. Pa se pčelari Mate i Vice posvađali čije su. Onda sam kazao da mi je svejedno čije su, ali su mi oni kao vlasnici dužni dati po teglu meda, jerbo su dva vrtla u Poljicu moja.
Duvanjske planinske livade sada su zapuštene i podivljale, ali se sjećam vremena kada su bile izvor života. Pa sam kao gimnazijalac s pokojnim ćaćom kosio našu Kamenicu. I mater donijela ručak. Ćaća rasprtio na sred ledine.
Nije slučajno da kulturni svijet tako ružno govori o seljacima, kazao sam ćaći. Nu, ti hoćeš da po ovoj žegi jedemo na mrginju gdje „zvizdan“ peče, a tu nam hladovina od drače.
– Ko ti brani, jami komad pite u ruke, pa ajde u ladovinu, veli mi ćaća.
To sam i učinio rugajući se ćaćinoj gluposti. A kad sam sjeo u hladovinu velike drače, osjetio sam nešto meko ispod guzice. Kad tamo, sjeo na govno. Tada sam shvatio da je nekada planinskim livadama hodalo svakodnevno mnogo čobana, kosaca, znatiželjnika…, da bi nekoganatralo… pa bi posrao pod drvo.
– Jesi li se ka školovan čovik počastijo u ladovini, cinično mi se smijao ćaća dok sam, govnave guzice s pitom u ruci bježao ispod hladovine drače na cvjetnoj duvanjskoj planinskoj livadi.
Časopis “Pčela”, broj 6. /TN
