„Hey, man!“
Ovo nije nekrolog, ovo je lauda životu i onome što ostaje poslije njega!
Četvrtak, 9. srpnja. Jutro. Mobitel ne prestaje vibrirati. Slutnja odgađa čitanje. Jer malokad je radost tako uporna.
Ipak pogledam. „Umro je prof. Slobodan Radoš“, pročitam u WhatsApp grupi. Kolege tipkaju. Nižu se kratke poruke žalovanja.
Gasim telefon. Pustim tišini da vrti filmove. Fragmenti izbijaju kroz prašnjave prozore male zbornice. Kroz dim cigareta i lupkanje šalica za kavu.
Veliki odmor.
O čemu si ono govorio zadnji put kad si govorio? Ne znam. Možda o Ani Ahmatovoj i ruskoj avangardi? Ne, ipak ne. To je bilo prije. O Huxleyju i „Vratima percepcije“? Moguće. Pamćenje je varljivo. Ili si, možda, u metaforu upakirao misao o recentnoj stvarnosti. S britkom ironijskom mašnicom na vrhu. Tko bi znao.
Danas sjedim u kafiću u kojem te sretoh prije mjesec-dva, možda i tri. Prisluškujem razgovor dvojice muškaraca za susjednim stolom. Kažu da si još jučer pio kavu u gradu, ispred Pauka.
Malo je ovo mjesto, male su ulice, kavane tijesne. A ti si ga odavno nadrastao, intelektom i urbanim habitusom.
Danas čitam Borgesa, kao hommage tebi. Znam da bi odobrio. Jedna od priča je „Besmrtnost“. Kad bismo živjeli vječno, kaže Borges, ništa ne bi imalo draž prolaznosti. Utopili bismo se u besmislu: „Elegičnost, ozbiljnost, svečanost, Besmrtnicima ništa ne znače.“
Na putu kući prolazim kraj kamene zgrade.
„Gimnazija Marka Marulića Tomislavgrad“
Zamišljam…
Stotine učenika i jedan profesor povijesti, nekonvencionalan, drukčiji.
Na vijest o profesorovu odlasku učenici su na klupama.
„Hey, man!“, prolomi se školom.
Baš kao u kultnom „Društvu mrtvih pjesnika“.
Vjerujem da je danas imaginarij naših učenika sličan. U njihove umove nisi upisivao samo povijesne fakte već si, dosljedno i uporno, ukazivao na moć i snagu kritičkog mišljenja. A to mogu samo najbolji!
Zato ti hvala.
I vidimo se u vječnosti!
