Hrvati koji žive izvan RH ne mogu biti zadovoljni odgovorom ministra Ranka Ostojića
Uoči prošlih parlamentarnih izbora u Hrvatskoj, bez prave rasprave, usvojen je Zakon o izmjenama i dopunama Zakona o hrvatskom državljanstvu. Bilo je uočljivo da su u Zakon o hrvatskom državljanstvu predložene neke izmjene i dopune na štetu pripadnika hrvatskog naroda koji žive u iseljeništvu i na hrvatskim etničkim područjima koja se nalaze izvan današnje Hrvatske koja su sada u sastavu drugih susjednih država.
Imajući na umu članak 10. Ustava RH i predviđajući da će se predloženim izmjenama i dopunama Zakona o hrvatskom državljanstvu ograničiti odnosno oduzeti prava iseljenika pripadnicima hrvatskog naroda koji nisu iselili s područja današnje Hrvatske i da će dopunom članka 16. pripadnicima hrvatskog naroda izvan RH biti otežano stjecanje hrvatskog državljanstva, bivši potpredsjednik Odbora za Hrvate izvan RH podnio je amandmane na predložene izmjene i dopune. Na žalost, predstavnik predlagatelja je sve njegove amandmane odbacio.
Budući da amandmanima nisu spriječene loše posljedice loših izmjena i dopuna Zakona o hrvatskom državljanstvu, novi zastupnici, izabrani na listi 11. izborne jedinice nastoje liječiti ono što se moglo i morali spriječiti. Kako bi upozorio ministra unutarnjih poslova, potakao ministarstvo za primjenu Zakona u skladu sa Zakonom u upravnom postupku i dobio potrebne informacije, zastupnik Ilija Filipović uputio je 19. lipnja 2013. ministru zastupničko pitanje. Ministar MUP-a predsjedniku Hrvatskog sabora dostavlja odgovor na zastupničko pitanje: „Koliko je zahtjeva za primitak u hrvatsko državljanstvo na temelju članka 16. Zakona o hrvatskom državljanstvu pristiglo iz Bosne i Hercegovine u 2012. i 2013. godini, koliko dugo se čeka na rješavanje pojedinog zahtjeva i postupanje u skladu sa zakonskim propisima i li i postoji neka prepreka pri rješavanju tih zahtjeva, a s kojom bi Hrvati u Bosni i Hercegovini, a i javnost, trebali biti upoznati?“
Obrazloženje:
Zaprimio sam određeni broj pritužbi pripadnika hrvatskog naroda koji su podnijeli zahtjeve za primitak u hrvatsko državljanstvo na temelju članka 16. Zakona o hrvatskom državljanstvu, no njihovi se zahtjevi ne rješavaju u roku propisanom u članku 101. Zakona o općem upravnom postupku (NN 47/09). Primjerice, od predaje zahtjeva konzulatu Republike Hrvatske u Sarajevu do zaprimanja zahtjeva u MUP-u u Zagrebu prođe više mjeseci, nakon čega se na rješavanje zahtjeva čeka i po godinu dana. Valja pretpostaviti da su stranke podnijele uredne zahtjeve, jer Ministarstvo unutarnjih poslova od njih nije zahtijevao nikakve nadopune podnesenih zahtjeva.
Unatoč činjenici da članak 36. Zakona o odnosima Republike Hrvatske s Hrvatima izvan Republike Hrvatske (NN 124/1 1. 16/12) propisuje ubrzavanje postupka primitka u hrvatsko državljanstvo Hrvata izvan Republike Hrvatske, a u skladu sa Zakonom o hrvatskom državljanstvu, zahtjevi pripadnika hrvatskog naroda i/. Bosne i Hercegovine ne rješavaju se brže.
Hrvati iz Bosne i Hercegovine ne očekuju poseban status, no ovakvo nepridržavanje zakonskih rokova smatraju neprimjerenim te je krajnje nepošteno što se prednost pri rješavanju zahtjeva daje zahtjevima podnesenima u Republici Hrvatskoj. Ako stanovništvom brojnija Italija, članica EU-a, pripadnicima talijanskog naroda u Hrvatskoj, bez odgađanja daje talijansko državljanstvo, nema niti zakonskog niti drugog opravdanog razloga u Republici Hrvatskoj otežavali stjecanje hrvatskog državljanstva pripadnicima hrvatskog naroda koji živo u Bosni i Hercegovini
Srbija primjerice pripadnicima srpskog naroda u Hrvatskoj nudi srbijansko državljanstvo besplatno, a službenici srbijanskog konzulata aktivno potiču pripadnike srpskog naroda u Hrvatskoj na podnošenje i stjecanje srbijanskog državljanstva.
Protivno je interesima Republike Hrvatske i hrvatskog naroda u BiH arbitrarnom primjenom zakona RH praviti diskriminaciju prema pripadnicima hrvatskog naroda u BiH, a upravo je u interesu Republike Hrvatske i hrvatskog naroda u BiH omogućiti pripadnicima hrvatskog naroda u BiH stjecanje državljanstva RH jer im se time omogućava zapošljavanje u RH i ostanak u BiH, dok ih se uskraćivanjem hrvatskog državljanstva potiče na preseljavanje u Republiku Hrvatsku.“
Ministar Ranko Ostojić odgovora:
U vezi navedenoga, priopćavamo Vam sljedeće:
Ministarstvo unutarnjih poslova u 2012. godini zaprimilo je ukupno 669 zahtjeva za stjecanje hrvatskog državljanstva, koji su podneseni u diplomatskim misijama ili konzularnim uredima Republike Hrvatske u Bosni i Hercegovini, dok u 2013. godini zaprimljeno je 690 zahtjeva za stjecanje hrvatskog državljanstva iz Bosne i Hercegovine.
Također, u razdoblju 2012.- 2013. godine zaprimljeno je 3863 zahtjeva za stjecanje hrvatskog državljanstva sukladno odredbama Zakona o hrvatskom državljanstvu (članci 8. – 16.) u diplomatskim misijama i u konzularnim uredima Republike Hrvatske u inozemstvu, te u policijskim postajama/upravama u Republici Hrvatskoj. Osim navedenih zahtjeva, u postupku rješavanja je i znatan broj predmeta koji su zaprimljeni prethodnih godina, a postupci do sada nisu okončani (nepotpuni zahtjevi, stranke se ne odazivaju na pozive zbog njihove nadopune, promjena adrese boravka stranke, nemogućnost uručenja pravnog akta i sl.).
Iz evidencije okončanih predmeta vidljivo je da je više od polovice osoba primljenih u hrvatsko državljanstvo u posljednjih 8 godina hrvatsko državljanstvo steklo upravo na temelju pripadnosti hrvatskom narodu (od 49.691 osoba koje su primljene u hrvatsko državljanstvo njih 25.663 primljeno je na temelju članka 16. Zakona o hrvatskom državljanstvu). Napominjemo kako Ministarstvo unutarnjih poslova odluke u postupcima stjecanja hrvatskog državljanstva ne donosi arbitrarno ili na temelju diskrecijske ocjene već isključivo na temelju važećih zakonskih odredbi, a odluka u svakom pojedinačnom zahtjevu ovisi o tome jesu li ispunjene zakonske pretpostavke za stjecanje hrvatskog državljanstva. Naime, pripadnicima hrvatskog naroda omogućeno je stjecanje hrvatskog državljanstva po izuzetno povoljnim uvjetima beneficirane naturalizacije te je za donošenje rješenja o primitku u hrvatsko državljanstvo potrebno dokazati samo da je osoba pripadnik hrvatskog naroda i poštuje pravni poredak Republike Hrvatske, dok su uvjeti za stjecanje hrvatskog državljanstva po drugim pravnim osnovama znatno stroži. Primjerice, u slučaju stjecanja hrvatskog državljanstva sukladno članku 8. Zakona o hrvatskom državljanstvu (redovita naturalizacija), podnositelj zahtjeva mora ispunjavati sljedeće uvjete:
– da je navršio 18 godina života te da mu nije oduzeta poslovna sposobnost,
– da ima otpust iz stranog državljanstva ili da podnese dokaz da će otpust dobiti ako bude primljen u hrvatsko državljanstvo,
– da živi u Republici Hrvatskoj s prijavljenim boravkom 8 godina neprekidno do podnošenja zahtjeva i ima odobren status stranca na stalnom boravku, (Zakon o izmjenama i dopunama Zakona o hrvatskom državljanstvu – „Narodne novine” broj 130/2011.),
– da poznaje hrvatski jezik i latinično pismo, hrvatsku kulturu i društveno uređenje,
– da se iz njegova ponašanja može zaključiti da poštuje pravni poredak i običaje u Republici Hrvatskoj.
Stoga je za rješavanje zahtjeva prema članku 16. navedenog Zakona potrebno kraće vrijeme i jednostavniji ispitni postupak (pod uvjetom da je zahtjev potpun, odnosno da se stranka odazove na poziv za nadopunu zahtjeva). Na koncu ističemo da se zahtjevi za stjecanje hrvatskog državljanstva rješavaju prema datumu zaprimanja u Ministarstvu unutarnjih poslova, a trajanje postupka ovisi o količini zaprimljenih zahtjeva, te složenosti svakog pojedinog predmeta.“
Ne znamo je li zastupnik Filipović zadovoljan ovim odgovorom/ izgovorom ali Hrvati koji žive izvan RH ministrovim odgovorom ne mogu biti zadovoljni. Ne bi trebali biti zadovoljni ni zastupnici u Hrvatskom saboru jer ministarstvo nije zakonodavac te ne može mijenjati odredbe Zakona o općem upravnom postupku. Na to upozorava i pučka pravobraniteljica u Izvješću o radu pučke pravobraniteljice za 2012. godine:
„Obzirom da se prema odredbama ZUP-a dokazivanje može vršiti putem više dokaznih sredstava, pučki je pravobranitelj u svojim obraćanjima Ministarstvu u pojedinačnim predmetima ukazivao na neprihvatljivost selektivne primjene odredaba ZUP-a.“ Bivša vladajuća koalicija usredotočena na pristup EU-u, nije primijetila štetnost usvojenih izmjena i dopuna Zakona o hrvatskom državljanstvu. U HDZ-u sada uviđaju da bi trebalo izmijeniti Zakon o hrvatskom državljanstvu, ali jer nema dovoljno glasova, za sada to ne pokušava predložiti.
Državni ured za Hrvate izvan RH, kako je u svom ranijem odgovoru zastupniku Filipoviću napisao predsjednik Vlade, bi je dužan uskladiti taj zakon sa Zakonom o odnosima RH s Hrvatima izvan RH ali to ne čini. Bivši potpredsjednik Odbora za Hrvate izvan RH bio je predložio amandman koji bi sigurno pomogao službenicima MUP-a da veliki dio zahtjeva riješe u zakonskom roku u interesu Hrvatske i podnositelja zahtjeva: On je bio predložio da se izbriše stavak 2. članka 16. a da se dodaju stavci 2. i 3. koji glase: „Pripadnik hrvatskog naroda je osoba kojoj je jedan od roditelja ili jedan od predaka trećeg ili četvrtog nasljednog reda (djedovi i bake, i pradjedovi i prabake) bio pripadnik hrvatskog naroda.“
Kao dokaz o pripadnosti hrvatskom narodu osobe iz stavka 1. ovog članka može se prihvatiti odgovarajuća javna isprava u kojoj su se oni osobno ili jedan od roditelja tako izjašnjavali. U slučaju da nisu u mogućnosti pribaviti takvu ispravu, pripadnost hrvatskom narodu može se priznati pripadnicima hrvatskog naroda, ukoliko takvo njihovo opredjeljenje proizlazi iz drugih poznatih činjenica.
Valja imati na umu činjenicu da nije malen broj osoba koje su rođene u braku pripadnika/pripadnice hrvatskog naroda s osobom nehrvatske narodnosti. Odrasla osoba treba imati pravo odlučiti o pripadnosti hrvatskom narodu ili narodu roditelja nehrvatske etničke pripadnosti. Hrvatska nema rasne zakone i za pripadnost hrvatskom narodu nije uvjet etnička čistoća. Potrebno je jasno definirati pripadnost hrvatskom narodu jer ius soli et sanguinis imaju zakoni članica Europske unije kao npr. Njemačka, Francuska, Italija i Mađarska.
Valja imati na umu da pripadnici hrvatskog naroda žive u različitim državama i da u nekim državama nemaju mogućnosti izjašnjavanja o narodnoj pripadnosti i da su u mnogim državama državljanstvo smatra i u javnim ispravama vodi kao nacionalnost. U definiranju pripadnika hrvatskog naroda valja uzeti obzir Pravilnike o ostvarivanju prava na naknadu za učenje hrvatskog jezika i stipendiranje povratnika i useljenika. (Narodne novine, broj 84/1988., N.N., br. 102/2000. i N.N., br. 148/2002.) i odluke Ustavnog suda.
Pavao Blažević/Hrvatski fokus/TN
