– Kako si Đuliću? – upita čovjek prilazeći stolu i prstima pređe kroz prilično dugu, urednu kosu.
Onaj za stolom se i ne pomjeri. Nastavi promatrati mladića za susjednim stolom koji je žderao svoj komad polupečena mesa iz koga se cijedila krv.
– Možda mi se samo čini? Bit će da je to samo krvavi trag zalazećeg sunca na njegovom nožu, zar ne Gusti? – kao za sebe reče i dugokosom pruži ruku.
– Šta ti se čini, Đuliću? Ti uvijek vidiš ono što drugi ne mogu ni usniti – promuklim glasom izgovori pridošlica i sjede za stol. – Nisi se nimalo promijenio, a gotovo je deset godina otkako smo se zadnji put napili – i glasno se nasmija.
Ovo iznenadno remećenje tišine konobarica shvati kao poziv pa brzo doleprša.
– Gospodin želi? – priđe Gustiju i golo koljeno prisloni uz njegova leđa.
– Jedan osmijeh u narandžinom soku – urođenim šarmom zacvrkuta i namignu joj.
– Žalim, osmijeh smo zaledili. Mogu Vam jedino donijeti frišak narandžin sok – sladunjavo reče i odlazeći pokloni mu jedan dugačak pogled.
– Zna li Višnja za ovo? – radoznalo mu se obrati Đulić.
Jedan trak zalazećeg sunca probi se kroz prozorsko staklo i zaigra na Đulićevom licu.
– A ti, izgleda, ništa nisi čuo? Nema je kao što vidiš – i visoko podiže obrve kao i uvijek kada je svom licu htio dati ozbiljan izgled.
– Šta sam trebao čuti? I kako da čujem? Rupe u kojima sam bio posljednjih deset godina daleko su od ove raskoši u kojoj ti uživaš. Ja sam, svo ovo vrijeme, po evropskim trgovima morao slikati najrazličitije njuške koje čovjekova mašta može izmisliti i to samo da bih preživio.
– Polahko, druže – pomirljivo izgovori Gusti. – Imamo nas dvojica još mnogo toga jedan drugom ispričati. C’est la vie, što bi rekla Višnja.
– Napustila te, dakle? – tiho će tjerajući muhu koja mu je već dugo zujala oko uha.
– Da, napustila me, zauvijek. Umrla je.
Dok je ovo govorio gotovo je počeo galamiti tako da su radoznali pogledi malobrojnih gostiju krenuli ka njihovom stolu. Čak je i mladić za susjednim stolom prestao žvakati posljednje komade polukrvavog mesa. Rukavom kariranog sakoa brisao je umašćena usta.
Konačno je Đulić brzim pokretom uhvatio muhu i zgnječio je među prstima.
– Srce?
– Ne, rak. Da si je bolje poznavao, znao bi da je ona bila žena bez srca jer nikada nikoga nije mogla iskreno voljeti. U njenom životu nije postojao jedini. Zato je dugo skrivala bolest u sebi. Ljubomorno ju je čuvala od tuđih očiju.
– Da, da razumijem – promrmlja Đulić.
– Šta razumiješ?
– To kad ti se vlastita bolest počne dopadati – sa nekim bolećivim smiješkom jedva izgovori.
Onda je naglo ustao. Za njim odmah i Gusti.
– Znaš li šta me muči? – šapnu mu Gusti dok su se rastajali – ja nemam nijednu fotografiju iz njene mladosti, a volio bih je imati.
Neće proći dugo, a na Gustijevu adresu doći će jedna koverta sa pečatom pošte u Grazu. Kad ju je otvorio, sa crno-bijele fotografije gledali su ga jedan odrasli dječak u kome je prepoznao Đulića i jedna djevojčica koja je tek ušla u djevojaštvo. Na poleđini je pisalo:
Mojoj jedinoj ljubavi – Đuliću od Višnje.
Sarajevo, Bjelave 1986.
ČESTITAMO: Ova je priča profesora Abida Jarića na 12. međunarodnom konkursu/natječaju za kratku priču časopisa “Avlija” u Rožaju (Crna Gora) dobila prvu nagradu.
www.tomislavnews.com/Foto ilustracija/NAPOMENA: Priča nije lektorirana
