ČELICA MAJA
Lucka! Oooo Lucka! Ajde bona kući, pa sva si se sledila. Ajde. Uvik se negdi sakriješ, sat vrimena svaki put mi triba da te nađem. Baba će ti dat pojist, već sam ti na vidijo namistila Čelicu Maju. Ajde duša babina.”
Dok Lucka gleda crtani film, med joj s komada kruha namazanog i maslom kapi rastežući se po stolu. Lijevom rukom tu i tamo obriše nos, i okreće se prema babi.
“Baba, ne mogu više.”
Baba svakodnevno kao iznenađena, zadigne ruke i obrve, pa ono kao kakva profesorica u mirovini objašnjava naširoko i nadugo:
“Baba će sad ustavit Čelicu Maju, dok ti pojideš, namazala sam ti još jednu šnitu i napravila čaj od šepurina. Ti si sad malešna, triba ti ‘rane i vitamina. Onaj ko reste triba dat tilu sve što je za rest potribno. Moraš se malo bolje oblačit i ne zalazi svakud s tuđom drčinom. Nemoj da baba štogod loše čuje,…..”
Prošlo je podosta godina otkako Lucka nije više djevojčica, nego je stasala u djevojku. Njezino prijateljstvo i suradnja s bakom nikad nisu prekinuti, ama ni poljuljani. Njihovo prijateljstvo je trajno, puno ljubavi i razumijevanja.
Lucka, ooooo Lucka! Luceeeee!
Ajde ustaj zlato babino. Ajde. Sve vridne cure su ustale. Ajde. Sat vrimena mi triba svaki put da te probudim.
Baba će ti dat pojist, ti si se sad zacurila. Curama u toj dobi triba vitamina. Pa kad pojideš, kmisi ćeš sa svojom babom.
Vidila sam sinoć da se slabo oblačiš, priladit ćeš se. Ne zalazi vele s momcima. Ti si vridna curetina babina. Gledaj sebi uredna momka, kakav je sad, taki će bit i posle. Pravi momak će za curu i život dat. I neka iđe kmisi. Ne iđe li kmisi, kani se. Ti lipo umiš i svirat i pivat. Bit ćeš babina pivačica, i po školam i u crkvi ćeš svirat i pivat. Niko sritniji neće bit od mene kad te vidim i čujem,…”
Lucka gleda u babu, med s kruha se niz ruku kapeći rasteže do stola, pa onako, dok guta komad kruha priupita smiješeći se babu:
“A, hoću li, bako, imati i umjetničko ime, kad budem svirala i pjevala? Hoće li me gledati taj što si ga meni zamislila?”
Baba na isti način namješta obrve, zadiže ruke i glavu i kaže Lucki: “Na moju pravdu imat ćeš umitničko ime, ta sve su i ti ćeš. A, momak, oće sigurno, svaki dan će te gledati i misliti o tebi. Nediljom, kad budeš svirala i pivala u crkvi, bit će ponosan na tebe.”
Išla je Lucka s bakom u crkvu, slušala je upute i nije dovodila u pitanje bakine želje
istovremeno znajući da je dobro za nju sve što joj baka govori i traži od nje.
Ali i izlazila je u večernje sate s prijateljicama, rodicama, rođacima.
Dolazila bi kući kasno i svako jutro slušala baku dok je budi, uporno i neumorno priča o životu i vrednotama.
Priča se često ponavljala, med i maslac su bili spremni za doručak, kao i bakini savjeti, istina, u zadnje vrijeme jednu dozu stroži.
Jedno jesenje jutro bilo je drugačije. Drugačije, a gotovo isto.
Hodnikom je odjekivao zvonki ženski glas koji je uporno je ponavljano:
“Agnezika, Agnezika! Agnezaaaaa!
Sestrooooo! Agnezaaaa!
Je li netko vidio sestru Agneziku?
Bože moj dragi, svaki put kad te tražim treba mi barem sat vremena. Baš se znaš sakriti. Javi se župniku, zvali su iz bukovičke škole, treba im nastavnica za glazbenu kulturu. Toliko znam o telefonskom pozivu, ostalo ćeš saznati od župnika. Usput, da ti kažem, nećeš više svirati na starom klaviru i Veliki zbor neće više biti na stepeništu. Dolaze izmjene, uspjela si sa prijedlozima, bila si uporna.”
Na brzinu je upraviteljica kuće izgovorila riječi, upućene sestri Agneziki, a Agnezika sjedi za stolom, blago se smiješeći.
Nedostaje samo šnita kruha s maslom i medom, “Čelica Maja” i draga osoba što je više nema, koja joj je davala smjernice i upute.
Autor: Tomo Raič
www.tomislavnews.com/ Foto: D.A.
