Sinoć mi je dolazio dika, priko brda iz Gornjeg Brišnika!
Stoljećima se orila ova pjesma-ganga djevojačka u Donjem Brišniku, Cebari, Kovačima, Mrkodolu, Bukovici…selima u duvanjskom kraju koja pripadanju Bukovičkoj župi. A momci bi odgovarali:“Garavušo , zbog ljubavi tvoje, podero sam ja opanke troje“, jer je trebalo uvečer krenuti na sijelo, niz brdo, iz Gornjeg, u Donji Brišnik, pa dalje po selima, a nakon što bi se noć provela kod djevojke drage (ili počesto u nečijoj pojati, zavaravajući seoske tračare da je bio na sijelu!), u osvit se trebalo, sada uz brdo, vratiti kući u Gornji Brišnik. Kakav bicikl, kakav auto, kakav asfalt, struja, telefon, mobitel, ma dajte…
Evo, to bi bio jedan isječak (ljubavni) iz života u Gornjem Brišniku, u prvoj polovici prošloga stoljeća, a bijaše tada u ovome selu, udaljenom oko 3 kilometra od magistralne ceste Tomislavgrad-Mostar, više od 700 stanovnika, što je bilo više od Donjeg Brišnika i Cebare zajedno! Danas se to čini nevjerojatno, ali je istinito, kao što je istinito da je to selo danas , nažalost, na putu izumiranja, nestajanja.
Recimo, usporedbe radi, da je 1991.godine (po službenom popisu) u Gornjem Brišniku bilo 314 stanovnika, a danas, danas u tridesetak obitelji (dimova!) živi oko 60 duša, od toga manje od 10 maloljetnih!
A selo ima i struju, i asfalt (kakav takav, od prije 30-tak godina), koji, poput zmije vijuga uz brda, i telefone i mobitele, ali nema pjesme, ne ori se ganga kao nekada, a danas bi, samo sa sjetom, moglo se zapjevati:“Oj Brišniku, ruševino stara, tu su bile kuće od bećara“. Ali, tko da zapjeva, zaganga?!
U to selo u izumiranju krenuli smo prvog proljetnog dana, a bijaše prohladno i mjestimice oblačno. Krenula je ekipa TN i na molbu našega Frane, priko strane, koji starost provodi u Splitu, a duša mu čezne za njegovim rodnim Gornjim Brišnikom i nebom iznad Duvanjskoga polja!
Evo Frane naša diko, evo sela di si niko, di si sviko,
tvog Brišnika i Duvanjskog polja, a ti pivaj koliko te volja!
Dragi Frano šaljemo ti slike, od ljubavi tvoje prevelike!
Ostaj nam zdravo i piši za naš portal, pa ćemo ti uskoro dodiliti oskar!
U suton drugog proljetnog dana krenuli smo utabanim putovima našega Frane, preko brišnjičke strane, pješke , ja kako! Od Ćerdića kuća pa do Škračica prošli smo najteži dio, uzbrdo, a onda malo brda, malo dolaca, malo visoravni, malo vrtlića, izmjenjivali su se prančioci i sjenovita mjesta na kojima su još tragovi nedavnog snijega. Dočekala nas je Topla dražica, Topale i Glavica. Napovir Gornjem Brišniku stali smo na Glavici, a selo se pod nama ukazalo u svoj svojoj ljepoti i strahoti, istodobno. Nekoliko dimova, tišina, mir, ni mukanja krava, ni blejanja ovaca, ni plača djece. Između malo očuvanih i još manje novih kuća, zjapile su ruševine, napuštene kuće, u šiblje zarasle. Na jednom od ovih temelja bila je, prema predaji, i kuća hajduka Mijata Tomića, simbola Gornjeg Brišnika i zaštitnog znaka.
Gledamo: s jedne strane Draga,a s druge Batarile. Gornji Brišnik! Pozdravljajući sunce, moleći u tišini, u tridesetak obitelji sjedalo se za večeru. Zastali smo opčinjeni, ljepotom rodnog kraja očarani, žalosni zbog mogućeg kraja, ali istodobno ponosni što smo baš tu rođeni, što je tu izbila naša klica.
Poslije nekoliko dubokih uzdaha, krenuli smo batarilskim krajem. Vijugavi kameni put doveo nas je do prvog zaseoka Ćurčića. Nazvali smo Branku Hvaljen Isus i marija, on otpozdravio, malo nas čudno gledajući, a mi se uputili do stare škole. Sretosmo starog Joju koji nas je prvo znatiželjno gledao, a potom upitao:“Kuda ste se vi zaputili u ovo doba?“ Kad smo objasnili da smo se poželjeli čistog zraka, slike zalazećeg sunca u Gornjem Brišniku i stare kuće nije mogao skriti radost s lica, koji nažalost, ne možete vidjeti, jer se nitko od onih koje smo sreli nije želio fotografirati.
„Ovuda rijetko ko prolazi i dolazi, subotom neko i dođe iz grada, a prolaze i dolaze lovci, dođu i prođu, niko se ne zadržava“, tužnim glasom govori Jojo. Stara ruševna škola, žalosna i osamljena podno Križevca, a nasuprot nje na večernji počinak spremali su se malobrojni Bagarići. Put nas je dalje vodio do Batarila. Sretosmo školarce koji se veselo vraćaju iz škole u Donjem Brišniku, te Milku Jojkinu i Ružicu Čečića kako završavaju dnevne poslove.
Dok se sunce borilo s oblacima stigosmo i do zadnje kuće na ovom kraju. Vicina kuća na osami, okružena drvećem, usred prirode koja se budi , još dremljiva od zimskog sna. Pogled nam sanjivi luta od Liskovaca, Ravnog, Pećine, Kremenjače, Listvače, Sepina dolaca,do Čičkovce i Juraševca, pa sve do Tušnice.
Već poumorni, osvježili smo se vodom iz Vicine čatrnje, te krenuli prema Dragi. Ondje nas je dočekao čuvar ovog sela, hajdučki junak Mijat Tomić i njegov oštri pogled. Odmah iza njega nalazila se kuća Maria Pranjića, također junaka, koji se liječi od teške bolesti. U namjeri da ga posjetimo, otišli smo do njegove kuće, ali susjedi rekoše da je Mario otišao na operaciju u Zagreb. Poželjeli smo mu sreću i da se zdrav vrati u svoj Gornji Brišnik!
Noć se polako spuštala na ovo malo selo među brdima, svunoćalo se, trebalo se vratiti, sada nizbrdo, kući. S kaplice sv. Ilije , u groblju „U borovim“ , preko zamalo puste gornjobrišnjičke dolinice, odjekivao je zvuk zvona, slušamo, 7 puta!
Za tjedan dana, na Veliki petak, iz ovoga groblje krenut će tradicionalna hodnja Put križa prema Župnoj crkvi u Bukovici, put dug oko pet kilometra, preko brda. Duž tog puta postavljeno je 14 postaja Križnog puta, a teški drveni križ, pred pukom koji se na taj dan okuplja sa svih strana, nosit će već odabrani vjernici.
Spuštajući se niz brda prema Donjem Brišniku, napojeni tišinom i mirisima netaknute prirode, tijelo nam bijaše okrijepljeno, ali srce nekako neveselo, tužno, a duša sjetna, kao da i mi snosimo dio krivice zbog sve manjeg broja žitelja u Gornjem Brišniku, zbog očitog izumiranja ovog sela!
{gallery}galerija_gornjib{/gallery}
www.tomislavnews.com
Tekst: Petra Ćurčić i Ljuba Đikić
Foto: Petra Ćurčić