SLUTNJA
Znam da nisu u prazno otkoračale odbijene noge bojovnika,
osjećam da se negdje u visini traže, željne da se griju, grle,
miluju i uzajamno stišću, bombom otkinute ruke.
Nisu slijepi oni što su oči dali, u najvećem mraku njima
svjetlo sjaji, zbog tih dobrih ljudi i nas Sunce grije,
dok se lijepa naša sva blista i smije.
Ne tonu u zaborav oni što ih nema, što htjedoše pomoći
darujući sebe, nisu mogli gledati gdje domovina plače,
nisu bili gluhi kada ih je zvala…
kleknimo na koljena gdje su hrabro pali, ti mladi lavovi
što ne daju svoje, nastavimo dalje gdje su mrtvi stali.
Ne smijemo dopustiti lutanje odbačenih po istine žednim ulicama,
zar ćemo povrijediti osjećaje bivših bojovnika pa da nemirna pogleda,
zadihani, otvorenih usta hodaju gradom,
i žure slijepim ulicama koje nikamo ne vode,
žuriti a nikamo ne ići, dok rugaju se bitange zloporabom slobode.
Moramo poštovati žene u crnom, moramo tješiti uplakane majke,
da nam se ne bi vratilo isto, da nam ne bi bilo gore,
njihove rane bolne su i teške jer još pišu imena na zidovima plača
sinova svojih tek odbjeglih od bajke.
by Tomo
www.tomislavnews.com/Foto arhiv
