U POHODE PROŠLOSTI: U dugoj snježnoj zimskoj večeri ova će vas zanimljiva priča iz susjedstva raspoložiti i zabaviti

Čuvena imotska gostioničarka Pera Marendić (1880.-1949.) umrla je na današnji jučerašnji dan prije 77 godina, 4. siječnja, 1949. godine.

Jedne godine za Poklada Gondola se maskirao u kokoš tako da se gol namazao medom i oblijepio perušinama iz bačve i to usred jedne burovite i ljute imotske zime. Kažu naši stari da ga je zbog te maškarade i Pera istukla. Maškarada ga je na žalost koštala života jer je Gondola Marendić obolio i umro nakon petnaestak dana. Poznat je i slučaj kada je žandar na službi u Imotskom iznenada napustio gradić i ostavio pred oltar Cokanovu sestru, Gondolinu rodicu. Kratko nakon toga Pera je u narodnoj nošnji sudjelovala na sokolskom sletu u Beogradu i među žandarima koji su čuvali red ugleda odbjeglog mladoženju. Pera onako krupna razmakne svjetinu i uhvati žandara za vrat i kaže mu: “Di si kurvo, proparat ću te nožem, da si se smjesta spakirao i put za Imotski, nećeš ti siromašnu curu osramotiti”. Uglavnom vjenčanje je održano i zabilježeno fotografijom na kojoj je Pera u prvom planu.

Za pazarnog dana u popodnevnim satima u Perinoj gostionici dijelila se hrana sirotinji, a po Imotskom se u šali govorilo da Pera kuha u tako velikim loncima da bi u njih mogla stati sva jezerska dica. Danas ljudi prolaze ispred Perinih i Gondolinih kuća ali se malo tko sjeća neobičnog para, a najdeblju ženu u Imotskom, vjerojatno i u Krajini danas pamte samo najstariji Imoćani, Pera Marendić, žena velikog srca umrla je 04. siječnja 1949. godine, a s njom je zauvijek otišao jedan dio starog Imotskoga u povijest. Perina kuja Lili uginula je od tuge tri dana nakon svoje gazdarice.

U nastavku se daje recept za Perin gulaš na način kako ga je barba Jozo Težulat opisao Toniju Tadiću iz zapisa Mercedes Cede Marinković rođ. Brekalo, jer su obadva lika utkana u sjećanje nestašnog imotskog nejačja, a Pera Marendić heroina zlatnih ruku.

Moj Toni, šteta da nisi juče bio u Pere gostioni, biće ti Milica nije dala, đavlu i žene, zato je ja i neman, samo bi me renđirala. Uđemo ti mi juče u Pere, četvrtak, dan kad su tripice zaminjene gulašon. Tonko je smaza četri kaciole, Živko tri, a ja lonac. Viče nama Ruža s prozora, šta to priživate, a mi uglas, jok oblizivamo se. Pitali mi Peru za recept i ja ti ga odma prinosim Anki da ga skuva sutra, neka je petak, đavlu i riba, da je dobra bilo bi je puno jezero. Pera priča, a ja pantin ko abecedu. U lonac metneš dobro masti, zamrčiš joj bilinu s masti što ostane od telećeg pečenja, na to popržiš kapulu, nek je sitna i nek je ima. Kad kapula zacvrči baciš lipe komade junjetine i sve što je ostalo od šnicela a da nije za nji, dobre pancete mrvu, ne da se vele čuje. Onda vrt Duje vrt Marine po loncu dok ne izvrije pina. Vamo nasičeš natanko suve pomidore, dodaš sridnju đezvu konšerve razmućene s juhon od kostiju i opet mišaš dok se ne ispari mrvočak, onda tutneš malo luka, petrusimula, list kadulj, dva vrška vriska, tri lista lovora, dobar kućarin aleve paprike, i stalno mišaš na manjen kolu. Onda lipo uliješ juve da pokrije meso, uzmeš bocun crnog vina i odma uliješ oko tri četiri deca, mišaj na jačoj pari i ubaci kašiku cukra ili četri kocke. E sada ti ono najvažnije, kaže ona, ostavi na maloj vatri i zaboravi, samo dikad i dikad promišaj. Sad upola kuvanja osoli i obiberi, ne vele, ako je zerku slatko tutni još dec vina, a bolje je prošekića od onog lopuže što kvasinu vinon zove, jer je njegovo vino utaman za poravnat okus. Ti Jozo znaš da ja volin naranče, meni Marica kad iđe kući iz piljarnice uvik nosi, ja ti pola pojiden, pola soka tutnen u gulaš, koru u ušćipak, padešpanj, a ono gorko bilo neka vama prinoći u Vlahovcu, zato ga ton brzinon usrkivate, zdraviji je, aaa sladak van život pa ga zera gorčate. Eto moj Toni šta ti se meni desi, belaj kono s vama kad me niste zvali na večeru. Nismo Jozo, jer smo i mi tribali pojist štogod, a u tebe apetit ko u Gavana. Šta je bilo, reci. Meni ti Anka ko iz topa, đandor odniijo i tebe i gulaš, da icu politricu u gulaš, pa neman ja gostionu da u kotlu kuvan, okle meni meso, mast od pečenja, vino, cukar, a naranču neću ni beknit. Ti frulašu samo gledaš kakoš poist, a drugo moja briga. Ja ti njoj, slušaj ti mene Natovice, našla bi ti sve da znaš upola od Pere, eto nisi se ni udala, jer neznaš kuvat. Moj Toni tako ti meni najlipši gulaš u životu skoro doša glave, jer je zafijucila kajin pun ociđene robe na mene, neg ni gađat ne zna, srića. E da reče Pera meni, ako neš duro kuvat, moreš ti zažutiti konšervu u tavu na malo masti, kad počne crnit dolij juhe, ali prije u konšervu poprži malo brašna, iako čujen tebi Majdina draža, oto ubaci u meso s juhon ko zapršu i nije mi potriba reć ti prijatno i feral prid gostijonon priča o tvojoj slatkoranosti.

Ono što mi znamo je kako je teta Pera bila vridna i velika duša, prva poduzetnica u Gradu i šire, osoba koja je samo naizgled bila stroga, jer naša igra vatavice prid općinom završila davno, davno kad nan je obećala kako ćemo završiti u velikom loncu ne okanelimo se manitošćina. Od tada do danas pamtim njen smijeh kada bi nam davala galetine sa amonijakom koje je držala u škafetu šanka. Živi taj dobri duh i danas, tamo je opet kultno mjesto, prelijepi ambijent Emotheo hotela, sjećanja naviru i Pere naša živi vječno.