Kad danas slušam na tv ili radiju neke javne osobe, među kojima osobito političare, novinare, voditelje, ali i neke učitelje…bude mi gotovo neugodno kako izgovaraju pojedine riječi, način na koji se izražavaju, govore, a tek kako pišu. Ne mislim na sve, naravno!
A tek koliko grešaka ima u pisanom, obično kratkom, tekstu na televiziji. Novine su posebna priča, iako se u njima, uglavnom pročitaju samo naslovi, govorim o greškama u naslovima, baš ih ima mnogo, nedopustivo!
Nisam ekspert za jezik, posebice ne bih točno znala napisati naglaske na riječi, dok u izgovoru ne bih, vjerojatno, pogriješila, ali ovi koje spomenuh kao da nikada nisu čuli za naglaske! Afektiraju, prenaglašavaju nepotrebno riječi, nepravilno ih naglašavaju, posebice političari nekako čudno, kao da im je svima jedan učitelj, naglašavaju u svakoj riječi zadnji slog i nekako rasteeeeeeeežu?
A tek novinari kako izgovaraju, kako čudno naglašavaju toponime i oronime, odnosno imena gradova, sela ili imena planina, rijeka, da mještani tih sela uopće ne prepoznaju da je riječ o njima, odnosno poznatim planinama i rijekama, a sve zbog nepravilnog naglaska.
Nekada su novinari učili da, ako ne znaju kako se pravilno izgovara, naglašava neki toponim ili oronim, zovnu osobu iz tog grada, iz toga kraja i upitaju kako se izgovara, a danas-nekako nabadaju i oni koji izgovaraju ime rodnog sela, vjerojatno misle da “seljaci” ne izgovaraju pravilno, učeno! Ovdje bi pouka pokojnog fra Jakova Bubala dobro došla:” Kad nisam siguran kako se neka riječ izgovara, osluhnem kako sam ih slušao u djetinjstvo, kako ih je moja majka izgovarala”, pisao je dobri fra Jakov.
Kad pišem ili razmišljam o ovome uvijek se sjetim jedne zgodice, kako sam u petom razredu doznala što je dikcija (pravilno izgovaranje, da ne navodim širu definiciju).
Profesor Ante Mišković (nedavno preminuo, pokoj mu duši) izvede nas desetak na školsku pozornicu i dade nam neki tekst da čitamo, kako bi odabrao voditeljicu i voditelja neke važne priredbe u gradu, u Livnu. Nakon čitanja obrati se meni:
-Odlično, ti ćeš to voditi, ali još malo poradi na dikciji!
Ja malo počela ravnati suknju, okrećem se oko sebe, ne znam na čemu trebam poraditi, a kad me profesor upita što mi nije jasno, nerado priznah: “Razredniče, na čemu trebam poraditi, na suknji, na košulji ili…, ja sam došla sa sela i ne znam na kojoj dikciji trebam raditi?”. Dakle, u petom razredu trebali smo, kao, znati što je dikcija!
A danas, cijeli život ne nauče što je dikcija, kako se čita i naglašava, a javne su osobe. Manjak profesora, lektora…ili je postalo svejedno kakav je javni govor, a po komu i čemu se trebaju učenici, djeca ravnati?
Morala sam ovo napisati, iako, rekoh, nisam ni profesorica jezika, ni lektorica, ali sam osjetljiva na jezik, na izgovor, pa vi zamjerili ili ne zamjerili na duljem tekstu! Svakome se tko piše i govori dogodi ponekada greška, ali da to postaje pravilo i općeprihvaćeno, nije dobro!
STANJE PRAVOPISA U NOVINAMA, U JAVNIM MEDIJIMA JE JOŠ I GORE!
Možda svi koji pišu bilo što “utvaraju” da su pjesnici, pa koriste “pjesničku slobodu”?
Nikome danas, sudeći po brojnim greškama u javim medijima, ne trebaju lektori, a djeca ili mladi, do koji mi je stalo, kad ih onako usput upozorim na greške , kažu : “Pa tako govore na televiziji, tako piše u novinama…!” Pa tako i ja, zbog sve slabijeg vida, a alergična na naočale, sve češće manje pazim kako pišem, posebice na mobitelima, u privatnim porukama, ali dobro pazim gdje, kako i što govorim!
Važno: I ne treba zamjeriti onima kojima javni istupi, pravilan izgovor ili pravilno pisanje, pravopis, nije u opisu radnog mjesta, za njih je dovoljno razumjeti što govore i pišu, ali ovim spomenutim na početku teksta treba zamjeriti i ispravljati ih!
MOŽDA SVE TO DANAS UISTINU NIJE VAŽNO, MOŽDA TREBA I PISATI I ČITATI BEZ IKAKVIH PRAVILA, SAMO ŠTO MENI TO JOŠ NITKO NIJE REKAO?!
OPROSTITE, REKAO JE, NAPISAO AKADEMIK I POZNATI JEZIKOSLOVAC STJEPAN BABIĆ, PRIJATELJ (I.B.) MI POSLAO , JA PROČITALA I EVO OBJAVLJUJEM, KAO POTKRJEPU OVOJ MOJOJ USPUTNICI:
